Mobile menu button
Design District Zagreb logo
PRETHODNI POST

NEDA TELIŠMAN KOŠUTA: Stanovnici trebaju sami aktivirati svoje vlastite prostore

SLJEDEĆI POST

LUCIJA ŠERBEDŽIJA: Opstali su stari duhovi grada

 

ANTUN MARAČIĆ: Ako je umjetnost po sebi anarhoidna, sve je art

 

“Kao ekonomičan i praktičan medij, fotografija je pogodna za lijene ljude poput mene. Nikad se nisam smatrao fotografom (za to bi uostalom trebao imati barem pristojnu kameru, a ne tek ovu džepnu igračku kojom se koristim), taj medij koristim kao ekološko sredstvo, medij registriranja i ‘potpisivanja’ stvari umjesto njihove proizvodnje. Mislim da je svijet kontaminiran predmetima, postoji velika, nepotrebna polucija materijala.”

Najmanje tri osobe usporedno žive u Antunu Maračiću: likovni umjetnik, kustos i pisac-kritičar. Dugo razgovarajući s njim, prvo u njegovom uredu u Galeriji Forum u Teslinoj ulici, a potom šećući se od središta grada do Martićeve, stekao sam dojam da u Maračiću živi još barem nekoliko osoba i zvanja, toliko je živ taj razgovor bio, a njegove uspomene bogate. Na ljude, mjesta, događaje… Kao ličnost koja je od 70-ih godina obilježila mnoge rukavce (ne samo) lokalne umjetničke scene, Maračić je istodobno neiscrpno vrelo informacija i prava adresa za iskreno kritičko viđenje prošlosti i sadašnjosti. Zainteresirao me odmah predstavljajući se kao fotograf-ekolog, a što to znači, pročitajte u nastavku…

Antun Maračić rođen je 1950. u Novoj Gradiški. Godine 1971. diplomirao je likovnu umjetnost na Pedagoškoj akademiji u Zagrebu, a 1976. slikarstvo na Akademiji likovnih umjetnosti. Autor je mnogih tekstova o umjetnosti, a osmislio je i postavio brojne samostalne i skupne izložbe drugih umjetnika. Bio je voditelj Galerije SC, Galerije Zvonimir te Galerije PM u Zagrebu i Umjetničke galerije u Dubrovniku, a danas je voditelj Galerije Forum. Objavio je nekoliko knjiga: Ispražnjeni okviri ― iščezli sadržaji 1991―1994 (1996.), Pavo Urban ― posljednje slike (1998.), Lokrum (2004.), Rurbane nezgrapnosti (2013.) a s povjesničarkom umjetnosti Evelinom Turković autor je monografije o Ivanu Kožariću Atelijer Kožarić (1995.) te Igor Rončević (2009.). Dobitnik je Vjesnikove nagrade Josip Račić 2004. godine. Kao multimedijalni umjetnik priredio je više od 40 samostalnih i sudjelovao u stotinjak skupnih izložbi u zemlji i inozemstvu te izveo više vlastitih akcija i performansa.

Bojan Krištofić: Vi se sve vrijeme paralelno bavite umjetničkim radom, kuriranjem i pisanjem. Čini mi se da nema puno osoba na sceni koje godinama dosljedno guraju sva tri kolosijeka. Kako to da ste se odlučili na takav način rada?

Antun Maračić: Nisam ništa odlučio (smijeh). Sve je išlo spontano. Postojala je insuficijencija kritičkih tekstova, odnosno recenzija, posebno o određenim segmentima umjetnosti koji su me zanimali, npr. Novoj umjetničkoj praksi, 70-ih i 80-ih godina… U terminologiji likovnih kroničara Vjesnika i drugih mainstream listova, to je sve bila ‘avangarda’, shvaćena u pejorativnom smislu, čime je suvremena umjetnost u cjelini bila na neki način proskribirana. U tim okolnostima vjerojatno sam osjetio potrebu da, osim vlastita rada i organiziranja izložbi, napišem tekst…

Započeo sam s jednim vrlo polemičkim tekstom u Studentskom listu, o dizajnu plakata za izložbe u Galeriji Nova, koju je tada vodila Ljerka Šibenik, a Mladen Galić je dizajnirao kataloge i plakate. Šibenik je u izlagačkom programu imala suvremene umjetnike. Plakati su bili lijepi, minimalistički i crno-bijeli, ali su ignorirali neke semantičke i umjetničke zahtjeve pojedinih autora… Galić je pripremio izložbu plakata koju je Zvonko Maković vrlo pohvalio, pa sam ja vodio polemiku s njima dvojicom, bilo je to dosta žestoko, odvijalo se u nastavcima, odgovarali smo jedni drugima… To je bio početak, koliko se sjećam.

BK: U redu, ali pored manjka kritičkih tekstova o umjetnosti, što vas je motiviralo u početku, kako ste intimno pristupali tom području?

AM: Čuj, kao prvo, ja sam u tome na neki način amater, nisam povjesničar umjetnosti. Pišem zapravo iz rakursa osobe ‘iznutra’, koja ima ideju o umjetničkom djelu i kako ono nastaje, mada koji put to djeluje drugačije, više ‘travestirano’, kunsthistoričarski. No u osnovi vjerojatno riječ je o nekom obliku ekstenzije moje artističke aktivnosti koja tendira (auto)refleksivnosti i multimedijalnosti.

BK: Fotografija je medij koji dominira vašim umjetničkim radom?

AM: Ispada da je tako, makar imam potrebu korigirati taj opći dojam. Diplomirao sam slikarstvo na ALU, 1976. Već za studija, a osobito poslije, radio sam jednu verziju elementarnog, odnosno primarnog ili analitičkog slikarstva čiji je najznačajniji predstavnik svakako bio Boris Demur, a time se osim mene bavio još Željko Kipke, Marijan Molnar… No paralelno je profunkcionirala multimedija pa sam se tako intenzivnije počeo baviti i fotografijom, na sličan, analitički način, što radim sve do danas. Ipak, danas nisam toliko rigidan što se tiče strogosti koncepta. Kao ekonomičan i praktičan medij, fotografija je pogodna za lijene ljude poput mene. Nikad se međutim nisam smatrao fotografom, ja taj medij koristim u ekološkom smislu. Mislim da je svijet kontaminiran predmetima, postoji velika, nepotrebna polucija materijala. Umjesto da kreiram dimenzijama i težinom više ili manje zamašan objekt, pronalazim gotove slike, odnosno sklopove predmeta i pojava u okolišu kojim se krećem te ih registriram i ‘potpisujem’. Doživljavam ih kao parafrazu postojećih artističkih idioma ili pak pronalazim konstelacije koje su na neki način projekcija mojih ideja, osjećanja svijeta. Putem takvih slučajeva uprizorenja istražujem ili otkrivam svoju osobnu duhovnost, raspoloženje, psihologiju ili što god to već bilo.

Evo, vidljivo je to na primjer u mojoj knjizi Ispražnjeni okviri ― iščezli sadržaji 1991―1994., čiji je materijal nastao u ratno vrijeme (pokazuje knjigu fotografija, op. a.). Preko noći u ranu jesen 1991. svi su izlozi u gradu osvanuli oblijepljeni ljepljivim trakama koje su trebale amortizirati zračne udare. Bila je to zaštita od mogućeg rasprskavanja stakla usljed potencijalnih granatiranja grada. No te sam prizore doživio manje kao izraz opasnosti za grad, a više kao nehotične vizualne kreacije, kao kolateralni umjetnički čin ‘običnih’ građana koji su jednostavno provodili specifičnu obrambenu akciju, koji art nisu imali ni u primislima. Svaki izlog bio je drugačiji. Pogledaj, ovaj je obradio rigidan, pedantan tip koji se sabrano minimalistički izražava, a ovaj je pak više ekspresionist, i tako dalje. Ova vrata primjerice, u Bauerovoj ulici, koja preko svojih staklenih dekorativnoh segmenata imaju trake u formi pravilnog križa, djeluju svečano, ozbiljno, poput grobnice. Te ‘kolaže’, odnosno trodimenzionalne ‘instalacije’ od vreća i drugih predmeta koji su se postavljali kao zaštita osjetljivih prizemnih šupljina, poput podrumskih prozora, kao i tu svoju seriju fotografija, nazvao sam Rat-art, igrajući se ujedno i riječima. Osim što se anagramski rimuju, te kratke riječi imaju i onomatopejsku vrijednost, podsjećajući zvučno na, recimo, puščani rafal.

BK: Osim ovog, možete li navesti još neke svoje cikluse koji su značili pomak u vašem načinu mišljenja?

AM: Misliš, prema ovom što sam ti sad ispričao? To je permanentno, to je konstanta. Generalno gledano, moj pristup fotografiji sličan je upotrebi ready madea. Kao što sam rekao, riječ je o ekološkom principu. (Za mene je Marcel Duchamp uz ostalo značajan kao jedan od prvih ekologa, koji je odlučio reciklirati postojeće umjesto stvaranja novih predmeta. To je strahovita ideja, kao izum kotača). S druge strane, tu je ta spomenuta lijenost. Možda je uz ostalo riječ o mojoj izlici da ne proizvodim, nego tek percipiram i potpisujem…

BK: Jeste li sami razvijali svoje fotografije?

AM: Jesam, dok je analogna fotografija još bila u điru, uglavnom sam to sam radio.

BK: Osim umjetnošću i kritičkim pisanjem, vi se niz godina bavite i kustoskim radom. Od 2013. vodite zagrebačku Galeriju Forum, prije toga ste vodili Umjetničku galeriju Dubrovnik, a što se događalo još ranije?

AM: Ni tu nije bilo neke posebne odluke. Želio sam raditi stvari za koje sam smatrao da su vrijedile, a drugi se nisu njima bavili. Recimo, kad je krenula Galerija PM (Proširenih medija, op. a.), napravio sam tamo puno izložbi, bilo da sam ih inicirao, postavio, ili popratio tekstom… Bio je to splet okolnosti tih 80-ih godina. K tome, sredinom 80-ih, na križanju Martićeve i Bauerove (iznad kafića Galerija, op. a.), iznajmio sam jedan prekrasan velik stan, s prostranim hodnikom. Bilo mi je prirodno da tamo počnem raditi izložbe. Bila je to možda prva ‘ilegalna’ galerija u Zagrebu. Nazvao sam je AM-M14f/1-Z, zvučalo je poput neke formule ili tajne šifre, no bili su to tek moji inicijali i kratica adrese. Tamo sam napravio neke zanimljive stvari, kao na primjer izložbu portreta labinskih rudara. To se dogodilo,1987., nakon što je izbio prvi ozbiljan štrajk u staroj Jugi, štrajk rudara u Raši kraj Labina. Boris Cvjetanović koji je surađivao sa Studentskim listom kao fotoreporter, bio je u Labinu, snimao rudare u štrajku te napravio je izuzetne fotografije. Budući da je u reportaži u SL-u objavljen samo dio fotografija, gotovo preko noći napravio sam izložbu u PM-u koja se zvala 1.-majske labinske slike. Mislim da je i otvorena na sam Prvi maj. Ne znam ni sam kako sam to uspio. Poslije je Boris opet išao u Labin i ponovno fotografirao rudare, taj put snimio je seriju njihovih portreta koje sam odlučio izložiti u stanu, u svojoj ‘galeriji’.

Te iste, 1987., u Sarajevu sam sudjelovao na izložbi Jugoslavenska dokumenta te se tamo upoznao i družio sa sarajevskom ekipom iz benda Zabranjeno pušenje i Emirom Kusturicom. Oni su taman na dan te Cvjetanovićeve izložbe nastupali u Zagrebu, u Kulušiću, pa sam ih pozvao da poslije koncerta dođu na otvorenje. Bilo je to suludo. Svirka je završila oko 23 h, no oni su još ostali tamo s obožavateljima, nisu se žurili, a ja sam čekao i čekao. Sve je bilo spremno za otvorenje za koje sam skuhao ogromni lonac graha, ljudi su mi dežurali u stanu… No izložba je otvorena tek oko 1 ujutro, hrpa fenova došla je za njima iz Kulušića, strahovao sam od reakcije ljudi iz zgrade, ipak ― bio sam podstanar! Na koncu je sve dobro prošlo, svi su najeli graha i pogledali izložbu. Boris mi je kasnije rekao da se pazim jer je među posjetiteljima možda bilo špijuna i svašta se moglo dogoditi (smijeh).

Uz ostale, imao sam i izložbu mail-arta Greinera & Kropilaka (Boris Greiner i Stanislav Habjan, op. a.), stvari koje su mi sami slali u velikim količinama. Njihove inventivne kartoline i pisma visili su na flaksu sa stropa…

Godine 1990. izložio sam seriju Kožarićevih crteža koji su nastajali proljevanjem tuša iz bočice na papir obješen na zidu. Vidio sam prethodno njegovu izvedbu tih dripinga, meni je to bilo tako smiješno, bilo je vrlo nonšalantno, poput ironijske parafraze akcijskog slikarstva. Bio je to i početak naše intenzivne kasnije suradnje i druženja. Na moj prijedlog da te crteže izloži kod mene Kožarić je, zezajući se, naravno, u svom stilu, pitao je li taj prostor dostojan njegovog rada.

Nakon što je Galerija PM, zajedno s cijelim HDLU-om, okupirana od vojske HOS-a i prestala s radom u rujnu 1991., a temeljem ranijeg poziva Ivana Ladislava Galete ubacio sam se u Galeriju SC. Galeta je tada još uvijek vodio MM centar, odlučili smo krenuti u to, pa dokle stignemo, stignemo… Napravo sam oko četiri izložbe, čini mi se. Bio je rat. Sve je crklo. Galeta je stalno govorio: ‘Nemre se delat’. Znaš kako se kaže, da muze šute kad pucaju topovi. No ja nikad nisam imao osjećaj veće potrebe za umjetnošću nego tada, u doba rata. Osjećao sam da je umjetnost kao medij održanja duha najvažnija, slikao sam i fotkao, pisao, radio izložbe, svoje i tuđe… gdje god sam mogao. Prva izložba u SC-u koju sam radio otvorena je pod uzbunom.

BK: Možemo li skoknuti na današnje vrijeme, do Galerije Forum? Kako se danas osjećate u cijeloj priči? Je li umjetnost još uvijek jednako važna?

AM: Istjerali su me iz SC-a već nakon mjesec i pol, pa sam se prebacio u KIC, tada je Bojan Munjin bio voditelj, on me podržavao iako je ponekad bio skeptičan… Uvaljivao sam se gdje god sam stigao poput skvotera-diverzanta. Bilo je to vrijeme brzih akcija, improvizacija… Tjerali su me odasvud, ali ne zato što sam radio loše, naprotiv. Poslije sam pet godina bio u Galeriji Zvonimir u zgradi MORH-a, također ovdje u kvartu. Tamo sam postavio brojne izložbe suvremenih autora (Demur, Martek, Duje Jurić…), tamo se dogodio i Atelijer Kožarić, a završio sam s izložbom Josepha Beuysa, prvom i zadnjom njegovom izložbom u Zagrebu. Nakon toga je bilo gotovo, upravi je bilo dosta tog ‘internacionalnog pozorišta’, kako su mi rekli. No, Beuysovi su radovi ostali u Zagrebu, otkupio ih je MSU, samo što ih nažalost više kriju nego pokazuju… Svaki drugi muzej na svijetu bi napravio posebnu salu za Beuysove radove, no ovdje se drugačije razmišlja, ha-ha! Od 1998. do 2000. vodio sam PM u novom prostoru, u ‘Džamiji’, a sljedećih dvanaest godina bio sam ravnatelj Umjetničke galerije Dubrovnik. Bilo je to intenzivno razdoblje s ― dosljedno karakteru ustanove koja je u stvari muzej moderne i suvremene umjetnosti ― širokim spektrom prezentiranih sadržaja i imena: od Vlahe Bukovca, Pabla Picassa i Alberta Giacomettija, do Kožarića, Jana Fabrea, Siniše Labrovića

Početkom 2013. počeo sam voditi zagrebački Forum. I tu je prodefiliralo mnogo toga, nastojim izlagati recentnu, aktivnu umjetnost koja misli vrijeme i mjesto, kako samu galeriju tako i širi kontekst, no te su izložbe uglavnom poznate zagrebačkoj publici.

Moje djelovanje i dalje je polivalentno, ponekad djeluje šizofreno, no katkad ga osjećam i kao jedinstvenu cjelinu koja se ne može lako diferencirati. U sretnijim trenucima sve mi se čini umjetničkim djelovanjem, eksplicitnijim ili tek nešto posrednijim, donekle mimikriranim. Bilo da pokušavam proizvesti svoj art, u užem smislu, bilo da kataliziram tuđi izložbenim postavom ili pisanjem. Ako se složimo da je umjetnost sama po sebi produktivno anarhoidna, onda je sve to art, razumiješ?

 
 

POVEZANO

Atelier Ostrman

Jedan od zanimljivih punktova smještenih u Lopašićevoj ulici je atelier akademskog slikara Tomislava Ostrmana, Atelier Ostrman, u kojem izlaže i prodaje vlastita djela te radove kolega i prijatelja, dok mala događanja koje osmišljava prate i druženja u tom privlačnom prostoru.

Garderoba Concept Store

S otvaranjem Garderobe vlasnice Ane Ivančić, Zagreb je dobio svoj prvi konceptualni showroom za skandinavsku modu. Riječ je o pomno osmišljenom projektu i prostoru u kojem su svi elementi oblikovani od strane sjanih hrvatskih dizajnera i arhitekata, pri čemu sama ponuda obuhvaća i jedan domaći brend.

Slatka priča

Slastičarnica Slatka priča osnovana je 2013. godine, a danas obuhvaća tri lokala — u Kranjčevićevoj ulici, zatim u Ulici I. B. Mažuranić na zagrebačkoj Malešnici te naravno u Martićevoj (od 2016.), odnosno na prometnom uglu Martićeve i Smičiklasove.

Mikrofon

Mikrofon je glazbena škola pokrenuta 2009. i smještena u šarmantnom dvorišnom prostoru Martićeve ulice 19. Proizašla iz programa riječke vokalne radionice Vocal Studio Maraton, škola je svoj program od individualne nastave pjevanja s vremenom proširila na grupne pjevačke i dječje programe te instrumentalnu glazbenu poduku.

Knjižnica Medveščak

Knjižnica Medveščak, ogranak Knjižnica grada Zagreba u našem kvartu, obuhvaća tri Odjela — za odrasle, djecu i mladež (potonji je poznat i kao ‘Idi pa vidi’). Pored knjižničnih djelatnosti, u izlozima knjižnice postavljaju se i razne izložbe, a u prostoru Odjela za djecu i mladež održavaju se i radionice.