Mobile menu button
Design District Zagreb logo
PRETHODNI POST

VLADIMIR DODIG TROKUT: Grad shvaćam kao živo organsko tkivo

SLJEDEĆI POST

MAJA SEVER: U Martićevoj je uvijek kolao život koji se sada širi

 

DORJA I IVAN BENUSSI: Ako učiniš očitu grešku, moraš moći stati iza nje

 

“U procesu smo jasnog definisanja šta tačno zajedno radimo, u kom pravcu bi voleli da se razvijamo i radimo kao studio i kako ćemo sve to skupa da komuniciramo. U principu nas zanima širok kontekst dizajna, budući da smo kao grafički dizajner i produkt dizajnerka, sa različitim iskustvima ali sličnim načinom razmišljanja, vrlo kompatibilna kombinacija.”

Životni, kreativni i poslovni partneri Dorja i Ivan Benussi, koji se zajednički predstavljaju kao Benussi & The Fish, primili su nas u prostranom i domišljato uređenom stanu u Martićevoj ulici, gdje žive sa svojom kćerkicom Zimom. Stan istodobno funkcionira kao životni i poslovni prostor, što je čest slučaj u kreativaca (i podstanara) mlađe generacije, a prepun je različitih sitnica (ali i krupnica) koje čuvaju uspomene na razna mjesta na kojima su boravili i proputovali te na ljude s kojima su se družili. Studijski prostor stana klasičan je dizajnerski ‘kokpit’ s dva kompjutera i mnoštvom publikacija, a već njihovi naslovi otkrivaju raznorodne, široke interese ovog dvojca…

Bojan Krištofić: Za početak, uobičajeno pitanje ― kako ste se odlučili na zajednički život upravo ovdje?

Ivan Benussi: Pre nego što smo se nas dvoje upoznali, dolazio sam u Zagreb redovno unazad desetak godina jer ovde imam bliskih prijatelja. Za mene Zagreb i Beograd zajedno zapravo čine jedan dobar, ili bolje rečeno, potpun i zaokružen grad. Moj drugar Davor živi u blizini, u Erdödyevoj ulici, tako da poznajem ovaj kraj i oduvek mi je bio okej. Arhitektonski me pomalo podsjeća na Gornji Dorćol u Beogradu, gde sam odrastao, mada ne postoji nikakva realna analogija između ta dva kraja. U Beogradu je to centralni dio grada izgrađen početkom 20. veka, meni svakako najdraži. Odlučili smo da se doselimo baš ovde nakon druga dva kraja, jer se meni činilo da je ovo najbliže onome što sam ja hteo u Zagrebu ― život i druženje na ulici. Došli smo taman kad se zbivao prvi Design District Zagreb i za vreme festivala dobili točno ono što smo hteli. No, mimo festivala, takve akcije tu nažalost ipak nema. Kraj bi uvek trebao (i mogao) izgledati kao za vreme DDZ-a. Čini mi se da Zagrepčani manje žive na ulici od Beograđana, a to sam zavoleo živeći u Barceloni.

BK: Vidim da u stanu imate mnogo zanimljivih umjetnina… Možete li nam reći nešto više o nekima od njih? O ovoj slici, na primjer?

Dorja Benussi: Ovo je triptih Ivana Markovića, našeg dragog prijatelja. Stan nam je pun njegovih radova, koji su uglavnom giganti pa im jedva nalazimo istaknuta mjesta koja zaslužuju. Ali jednog dana… A možda se i obogatimo na njima. (smijeh). Fotografija koju vidiš na zidu do slika potpisuje moja dugogodišnja prijateljica i naša vjenčana kuma Nives Milješić. Osobno mi je to njezin najdraži rad, i tu se Ivan i ja slažemo. Dobar primjer fotografije koja zrači i koju odmah osjetiš. Po meni je taj element povezivanja sa umjetničkim radom na emotivnom nivou nužan. Bio to performans, fotka ili nešto treće, ne želim čitati koncept da bi me rad dodirnuo.

IB: Da, Nives je jedna od prvih fotografkinja koja mi je ovde zapela za oko, uz Maria Pučića. Video sam njegove fotke na par izložbi. Kolor i atmosfera su mu odlični, kompozicija, onako dizajnerska… (smijeh) Meni to paše. Ovo je čisto subjektivna kategorija, ali čini mi se da je suvremena fotografija ovde nakrcana konceptualom, što na mene ne ostavlja toliko jak utisak. Volim snažne stvari i vizuelno i na nivou ideje, a to nikad nije lako postići.

BK: Poznajem neke projekte na kojima ste vas dvoje radili, što skupa, a što samostalno, ali nikako ne sve. Na koji način pristupate zajedničkom radu?

IB: Trenutno smo u procesu jasnijeg definisanja šta tačno radimo zajedno, u kom pravcu bi voleli da se razvijamo i radimo kao studio i kako ćemo sve to skupa da komuniciramo. U principu nas zanima širok kontekst dizajna, budući da smo kao grafički dizajner (sa ne baš uobičajenim razvojnim putem; od inženjera u pokušaju, arheologa, amaterskog fotografa itd.) i produkt dizajnerka (s agencijskim iskustvom u digital dizajnu) vrlo kompatibilna kombinacija. Zajedničkim snagama dobivamo tu širinu u pristupu, metodologiji i izvedbi kojoj oboje težimo i mislimo da je važna na polju dizajna. A i ja volim izazove i nove stvari, stalno bi nešto drugo i novo radio, a produkt dizajnom se nikad do sad nisam bavio, tako da me i taj dio sad veseli…

DB: Kad smo odlučili krenuti zajedno, igrom slučaja smo odmah skočili u jedan veći projekt, pa se rad nekako neplanski samo nastavio, a bavljenje definiranjem vlastitog studija i promocijom su uvijek ostajale za kraj (koji se nije dešavao). (smijeh) Tek smo unazad par mjeseci postavili temelje budućeg rada i počeli se ozbiljnije baviti raspisivanjem svog procesa, oblikovanjem weba, nadopunjavanjem portfolia… Ono što nam je zapravo do sada zaokupljalo slobodno vrijeme i resurse je Tink Things linija dječjeg namještaja. Sad smo konačno više-manje uspostavili proizvodni proces, business model, obavljamo ‘završne radove’ i pripremamo prodajnu kampanju za jesen, što je zapravo i pomalo ludo budući da smo nedavno dobili dijete, ali moramo konačno poroditi i ovu bebu. (smijeh).

IB: Pored toga što sam dobio partnera u životu, a i radu ― što je meni, iskren da budem, uvek bila neka vrsta potajne želje ― i preseljenje u Zagreb me je takođe malo pokrenulo da neke stvari drugačije postavim, da ne kažem uozbiljim. Iznenadio me je malo taj utisak koji sam dobio da sam iz ‘srpske džungle’ došao u neko uređenije okruženje. Kroz šalu uvek kažem da se osećam kao da sam došao u Švedsku, a zapravo sam samo prešao ulicu. Da se razumemo, ovo je za mene i kulturološki i po karakteru, a i jeziku jedan prostor (mislim na Hrvatsku i Srbiju te bivšu SFRJ) sa svim dobrim, a i gomilom onih loših stvari, uza sve različitosti i nijanse.

Samo mi se čini da je Hrvatskoj ulazak u EU ipak doneo i određenu dozu uređenja i strukture, koja Srbiji nažalost i dalje fali posle svog onog našeg ludila devedesetih. Ovde prevashodno mislim na poslovno okruženje, kako se ljudi odnose prema poslu i jedni prema drugima u poslu. S tim u vezi ovde je i esnafsko organizovanje struke nekako jače i vidljivije (recimo, imate HDD koji ozbiljno radi). To je jako dobra stvar na svaki način, i za profesiju i za jasniju komunikaciju ka spolja šta je to dizajn i čemu služi, te za uspostavljanje neophodnih standarda u radu i poslovanju.

DB: Naravno, i u Hrvatskoj zna biti zeznuto s ovim našim frankenštajn kapitalizmom, ali moram priznati da se u poslu ipak osjeća pozitivna razlika u odnosu na Srbiju. Rad s internacionalnim klijentima nas uvijek podsjeti koliko na ovim prostorima još ima posla u kontekstu poslovnih odnosa i komunikacije.

IB: Na ovim prostorima se nekako ustalila ta neka matrica divljeg kapitalizma, u kome se komercijalni klijenti odnose prema tebi gotovo robovlasnički. Dok s druge strane čak i kad radiš u kulturi i NGO sektoru, ume da se desi da s jedne strane moraš činiti materijalne ustupke jer radiš nešto što je ili za viši cilj tj. javni interes ili nekomercijalno, dok te se s druge strane tretira jako tržišno (tj. jednako loše kao što to čini i komercijalni klijent). To je jedna dosta loša i iskrivljena praksa, ali nekako ide uz tu krivu balkansku verziju tranzicije i kapitalizma (mada je meni svaki kapitalizam krivi, ali to je neka druga tema). U svakom slučaju, pošto sam izašao iz advertajzinga nekako sam gotovo potpuno orijentisan na kulturu, nevladin sektor, i pokušaj da ako radim komercijalno, radim za proizvode. firme ili organizacije u čiji rad na ovaj ili onaj način verujem ili ga smatram dobrim. I zajedno se trudimo da tako radimo, i mislimo da je ta vrsta odnosa prema onome što radiš važna. Oglašavanje kao takvo me ne zanima i imam određeni ‘religijski’ problem sa advertajzingom.

Nije mi Reklamokratija Fredrika Pola jedna od dražih knjiga bez razloga. (smijeh) S druge strane, još na studijama arheologije jako sam obraćao pažnju na metodologiju, te su mi i u dizajnu sam proces i promišljanje jako važni. Sve podrazumeva proces. Moraš da znaš što i kako radiš, a i zašto, te da postaviš određeni plan, a posle sve ide lakše. Na taj način, ako učiniš neku očitu grešku, moći ćeš da staneš iza nje. Ako sam zeznuo iako sam prethodno razmislio, barem možemo o nečemu razgovarati. Forma kao forma stvarno može biti svakakva.

DB: Poanta je u tome da sve može, odnosno mora dobro izgledati. Kvalitetna forma se nekako podrazumijeva. U tom smislu je sam izgled konačnog proizvoda gotovo nevažan. Mislim da se u dizajnu važnije (zapravo, jedino važno) posvetiti rješavanju nekog problema i tako doprinijeti nekom napretku, pa makar na mikro nivou. Najvažnija stvar na kojoj trenutno radimo je spomenuta linija senzorno inteligentnog namještaja, koja bi, u ideji, a uskoro nadam se i u praksi, trebala doprinositi promišljenijem iskorištavanju dječje interakcije s okolinom. Već dvije godine radimo na postavljanju tog namještaja kao serijskih proizvoda. Krenuli smo u to malo nadobudno, nesvjesni koliko posla taj razvoj zahtijeva ako mu pristupaš ozbiljno, i financirali sve iz drugih tekućih poslova. Po putu smo malo po malo shvaćali koliko tu zapravo posla ima, pa smo sad već evo treći put ‘na samom kraju’. Valjda se ovaj put nismo zeznuli (smijeh).

Čeka nas izložba u Galeriji Hrvatskog dizajnerskog društva krajem svibnja te lansiranje online kampanje projekta na području EU. Fokus izložbe bit će na prikazu metodologije, odnosno, pristupa oblikovanju dječje okoline na način da uzima u obzir različite osjetne potrebe ali i potiče rast, razvoj, koncentraciju na temelju razumijevanja senzorne integracije… Priča iz koje to dolazi zvuči dosta komplicirano, odnosno, ja ju uvijek zakompliciram jer baratam s velikom količinom informacija na tu temu (smijeh), tako da je cilj izložbe zapravo predstaviti to prvenstveno zajednici produkt dizajnera na zanimljiviji i sažetiji način. Mislim da bi se dizajn za djecu zaista mogao malo bolje promisliti nego što se to sad radi.

IB: Zanimljivo mi je što se sada po prvi put ozbiljnije susrećem s menadžerskim i finansijskim delom posla, što mi je trenutno i izazovno i zabavno. Voleo bih da ovaj projekt i studio evoluiraju do nešto višeg nivoa, da se još malo proširi i okupi ekipu od nekoliko ljudi gde bi imao slobodu da se stvarima malo više bavim na idejnom tj. konceptualnom i organizacionom nivou. Što se tiče toga gde ćemo da radimo i kako… To će doći. Naša namera je da u sledećih tri do pet godina malo porastemo i realizujemo još neke ideje koje nam se motaju po glavi. No, o tom potom.

 
 

POVEZANO

PULS*AR

PULS*AR je osnovan u prosincu 2013. godine, kao nova postava etabliranih arhitekata s velikim iskustvom stečenim kroz individualnu profesionalnu karijeru od gotovo dvadeset godina. Uz njihovo zajedničko djelovanje vezan je širok raspon različitih koncepata, dizajna i realizacija projekata, čime su zaslužili brojne međunarodne nagrade i priznanja.

Program bar

Bar Program smjestio se u prostoru bivšeg šarmantnog bistroa Divas. Saša Žerajić, nezaobilazno i omiljeno lice Divasa, koji je ondje radio od otvaranja, odlučio je u istom prostoru realizirati vlastiti koncept.

Atelier Ane Barbić Katičić

Ana Barbić Katičić kontinuirano, 15-ak godina (od završetka studija na Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu), samostalno i skupno izlaže u Hrvatskoj i inozemstvu (Francuska, Belgija, Izrael). Do sada je izlagala 20-ak puta samostalno.

Dom sindikata grafičara

Sindikat grafičke i nakladničke djelatnosti Hrvatske je sa svojih 147 godina neprekidnog rada najstariji sindikat u Hrvatskoj, ali i šire, osnovan kao Hrvatsko tipografičko društvo.

Kreativni centar Ledana

Unutrašnjost bloka u Bauerovoj 19 jedan je od primjera dugogodišnjeg nastojanja za očuvanjem bivšeg industrijskog kompleksa tvornice leda kao prostora od javnog značaja, a protiv pokušaja njegove privatizacije.