Mobile menu button
Design District Zagreb logo
PRETHODNI POST

NEBOJŠA TARABA: Sjajan je osjećaj živjeti u gradu unutar grada

SLJEDEĆI POST

MARIN LEVAJ: Na jedan uspješan projekt prirodno se nadovezuju drugi

 

EVELINA TURKOVIĆ: Sve što radimo na radiju postaje materijal za nešto novo

 

“Uloga urednice emisije likovne kritke izravno proizlazi iz mojih interesa u povijesti umjetnosti, budući da sam se nakon diplome opredijelila upravo za suvremenu umjetnost, za ono što nastaje ovdje i sada.”

Dugogodišnja stanovnica Martićeve ulice, povjesničarka umjetnosti, kustosica, likovna kritičarka i radijska urednica Evelina Turković jedna je od najaktivnijih i najproduktivnijih radijskih kreativnih osobnosti posvećenih području suvremene umjetnosti. Dugotrajna je urednica emisije Triptih na Trećem programu Hrvatskog radija, iz tjedna u tjedan već desetljećima posvećene emitiranju likovne kritike koja prati zbivanja na lokalnoj i regionalnoj, a povremeno i međunarodnoj sceni. Bila je autorica desetak dokumentarnih radijskih emisija o pojedinim umjetnicima i umjetnicama te njihovim projektima, a također je pokretačica emisije jedinstvene u hrvatskom i regionalnom radio-eteru ― Slike od zvuka, posvećene produkciji izvornih audio-umjetničkih radova domaćih autorica i autora. Audio-radovi kreirani u sklopu Slike od zvuka također su objavljivani na posebnim DVD-izdanjima te emitirani na tri skupne izložbe na više lokacija u Hrvatskoj. U koautorstvu sa svojim životnim suputnikom, umjetnikom i kustosom Antunom Maračićem, Evelina Turković objavila je monografiju Ivana Kožarića Atelier Kožarić (Idealmago, 1995.).

S Evelinom smo porazgovarali na maloj, ugodnoj terasi kafića Verde u najzelenijem dijelu Martićeve, fokusirajući se ponajviše na njezin raznovrsni rad za Treći program Hrvatskog radija te neke buduće projekte. Iz podužeg razgovora za vas smo izdvojili najzanimljivije.

Bojan Krištofić: Kako ste se vi kao povjesničarka umjetnosti i likovna kritičarka našli u radijskom programu?

Evelina Turković: Kako to mislite? Kako sam ja došla na Hrvatsku radioteleviziju ili kakva je moja povjesničarsko-umjetničko-likovno-kritička uloga u njegovom programu?

BK: Sve to skupa (smijeh)!

ET: Pa, počela sam radeći na emisiji Triptih, radijskoj emisiji u kojoj se kritički prate aktualna likovno-umjetnička zbivanja, a koja se emitira na Trećem programu Hrvatskog radija još od 1980-ih godina. Emisiju je prvo uređivala Snješka Knežević, zatim Nada Beroš, koju je neko vrijeme mijenjala Sandra Križić Roban, a ja sam ih naslijedila godine 1986. Dakle, Triptih uređujem već dvadeset i jednu godinu i još se nikad nije dogodilo da emisije ne bi bilo. Sama sebi to pripisujem kao uspjeh, i to u uvjetima koji za pisanje o umjetnosti nisu nimalo povoljni ― dapače, sve su gori ― s honorarima koji nikad nisu bili niži, tj. sad su na najnižoj mogućoj razini, i tako dalje.

Uglavnom, uloga urednice emisije likovne kritke izravno proizlazi iz mojih interesa u povijesti umjetnosti, budući da sam se nakon diplome opredijelila upravo za suvremenu umjetnost, za ono što nastaje ovdje i sada. Ubrzo sam počela raditi i na emisiji Ogledi i rasprave, u kojoj se objavljuju teorijski i esejistički tekstovi, gdje sam našla malu nišu objavljujući teorijske cikluse s područja estetike vizualnih umjetnosti i kulture. Poslije takvih govornih emisija, za koje su prvenstveno bili pisani tekstovi koji su se potom čitali (dakle, govorilo se o umjetnosti koja se događala negdje drugdje), jednom kad sam se počela osjećati sigurnije u samom mediju, u sklopu dramskog programa počela sam raditi dokumentarne emisijama, tj. slobodne radijske dugometražne forme.

BK: Prije nego što nastavimo, možete li mi reći po čemu je specifičan tekst pisan za radio te kakve kriterije mora zadovoljiti u odnosu na kritike koje se objavljuju u drugim medijima, a da bi slušateljima tema bila zanimljiva i pristupačna?

ET: Razlika itekako postoji, a proizlazi iz samog medija. Autori/ce moraju učiniti tekst razumljivim, a kod radija govorimo o slušateljima, ne čitateljima, koji nemaju mogućnost vratiti se na početak teksta, pročitati dvaput istu rečenicu i sl. Tako se formira specifičan stil pisanja. Svojim suradnicima donekle sugeriram klasični pristup likovnoj kritici kojem nas je učila još Vera Horvat Pintarić ― dobar opis, na čemu se temelji zaključak, što je pogodno za radio, budući da likovna kritika mora biti razumljiva svima, pa i onima koji nisu vidjeli izložbu. Tekst bi trebao u nekoj mjeri vizualizirati to o čemu govori, ali uostalom kao likovna kritika u drugim medijima govoriti o tome što nam se dogodilo u doživljaju izloženog umjetničkog djela.

BK: Koliko širok spektar zbivanja u likovnim umjetnostima Triptih pokriva?

ET: Nažalost, geografski smo određeni. Bilo bi lako prepustiti se tome da pratimo samo izložbe koje se zbivaju u Zagrebu kao najvećem središtu, gdje je najveća koncentracija izložbi i ljudi koji pišu o umjetnosti. No, likovna scena ipak se sve više širi i decentralizira, pa se stvarno trudim “pokriti” što više mogu. Za nevolju, mi nemamo mogućnost poslati likovnih kritičara u druge hrvatske gradove tj. platiti putne troškove, ali kako sam već dugo u ovom poslu, u svakom od većih gradova imam suradnike koji će popratite događanje u svojoj okolici. Također, kad god čujem da netko od mojih suradnika putuje na izložbu u inozemstvu, nastojim dogovoriti osvrt.

BK: Kako si počela eksperimentirati sa slobodnijim radijskim formama?

ET: Dokumentarne emisije počela sam raditi tek kad sam se osjetila sigurnom u radijskom mediju. Bile su uglavnom portretne prirode, prvu sam snimila o splitskom umjetniku Zlatanu Dumaniću. Nedavno smo je reprizirali povodom umjetnikove smrti. Za mene je to bio vrlo tužan događaj. Sam po sebi, dokumentarac je vrlo zanimljiva medijska forma, mnogo je slobodniji od emisije likovne kritike, radi se sa zvukom, a ne s tekstom. Moji dokumentarci trajali su od 40 min do sat vremena… Danas znam da su neki od njih bili predugi. No, izazov je zadržati pažnju slušatelja tijekom tolikog trajanja. Osim same montaže, koja je zaista uzbudljiv proces, i sama snimanja su izuzetno zanimljiva. Traže dobru pripremu unaprijed, koncept , ali opet veliku ulogu ima i sretan slučaj, snalažljivost u trenutku, ili dobar kontakt sa sugovornikom, treba se i prepustiti onome što se u tom trenutku događa. Pri tome se nikad se ne zna hoćemo li uspjeti snimiti ono što smo zamislili, i hoće li sve to na kraju ‘funkcionirati’ onako kako se koncipiralo… Priča se konstruira samim zvukovima, nastojala sam izbjegavati popratna objašnjenja i govor u off-u. Koristila bih ga tu i tamo samo kad bih morala istaknuti određeni podatak, poput imena i prezimena osobe koju slušamo ili obilježavanja mjesta, no čitavu bih priču zapravo oblikovala dokumentarno snimljenim materijalom. U tome je suština čarobnog procesa montaže. Sveukupno sam dosad napravila desetak takvih dokumentarnih emisija.

Sve moje radijske aktivnosti razvijale su se organski jedna iz druge. Tako sam u jednom trenutku, prateći zbivanja za Triptih, primijetila da zvuk kao medij postaje sve zanimljiviji vizualnim umjetnicima, premda se u tom kontekstu koristi još od futurista nadalje. Palo mi je na pamet da pokrenem novu emisiju koju sam tada zamislila tek kao jednokratni projekt. Bila sam u to vrijeme s umjetnicom Nicole Hewitt i mladim umjetnicima iz Londona, koje je ona dovela u sklopu nekog projekta u Zagreb i Dubrovnik, snimila jednu emisiju Triptiha u kojoj smo, na neki način, demonstrirali umjetnost u zvuku, što tada i nije bila toliko raširena pojava. Poslije sam počela razmišljati kako da pokrenem emisiju u kojoj će se producirali umjetnička djela u zvuku. Godine 2009. krenuli smo s inicijalnim nizom od dvanaest emisija Slike od zvuka. Naša ideja bila je producirati i emitirati umjetnička djela na samom radiju, istodobno kao radionici i mediju distribucije, umjesto da na radiju samo govorimo o umjetnosti (zvuka) koja se događa negdje drugdje. Učinilo mi se da je radio prirodno mjesto za takvu vrstu umjetnosti. Otada pa do danas producirali smo čak 76 audio radova, što je prilično velika zbirka audio umjetnosti . Pritom smo umjetnicima otvorili medijski prostor za novu vrstu eksperimenta.

BK: Jesu li postojale inicijative da se cijela zbirka muzealizira i postane dio neke kolekcije?

ET: Pa, svi radovi dio su HRT-ove arhive, a ja se trudim da svake dvije godine produkcija koja je u tom razdoblju nastala bude pohranjena na posebnim DVD izdanjima. Do sada imamo tri izdanja. Uskoro će ponovno doći vrijeme da saberemo audio radove nastale u posljednje dvije godine. Naravno, arhiviranju i prezentaciji služe i izložbe koje postavljam nakon svakog izdanja DVD-a. Prvu smo postavili u MKC-u Split, ista izložba bila je postavljena u Galeriji NO MSU-a Zagreb i u Art radionici Lazareti u Dubrovniku, a bilo je i nekoliko manjih prezentacija u sklopu festivala Vizura Aperta u Momjanu, pa u sklopu festivala Sine Linea u Zagrebu…

Druga izložba bila je postavljena u zagrebačkom Pogonu Jedinstvo u suradnji s Galerijom 90-60-90, a treća prošle godine u Staroj vojnoj bolnici u Vlaškoj ulici, u sklopu prvog festivala Design District Zagreb. Postavljati takve izložbe s dvadesetak audio-radova u istom prostoru, tako da se svaki od njih može dobro čuti, da jedni drugima međusobno ne smetaju, velik je kustoski zadatak. Osim toga, treba riješiti situaciju izložbe audio materijala, dakle vizualno i prostorno osmisliti prezentaciju čisto auditivnog sadržaja . Pri tome nastojim održati izvorni ‘oblik’ izložaka, ništa ne dodavati samom audio radu, osim elemenata i tehnike potrebnih za ugodno slušanje.

BK: Meni se čini da je postav u Staroj vojnoj bolnici funkcionirao prilično dobro…

ET: Taj postav pripremala sam vrlo pažljivo zajedno s Marijanom Stanić koja surađuje sa mnom od prošlog izdanja izložbe. Na svakoj od izložbi nastojim napraviti korak dalje u prezentaciji radova. Izložbe Slike od zvuka uvijek su bile jeftine, jer smo razmišljali kako da iskoristimo tehniku i opremu koju već imamo na HRT-u, a uvijek imam i tehničku podršku naših sjajnih tonskih tehničara. Npr, u Pogonu Jedinstvo trebalo je u ogromnom prostoru predstaviti dvadeset audio radova, pa smo počeli razmišljati kako konstruirati neku vrstu kabine za slušanje u koju bi istovremeno moglo ući nekoliko ljudi (jer to je bio korak naprijed u odnosu na prvu izložbu kada su se radovi slušali putem slušalica, samo jedan posjetitelj mogao je slušati pojedini rad, nadoknadili smo to linearnim emitiranjem u zasebnom prostoru, ali tu je opet hendikep bio da ste mogli čuti samo ono na što ste u tom trenutku ‘naišli’). Ali, vrlo brzo shvatili smo da bi svaka vrsta zvučno izolirane ‘kabine’ što bismo je sami mogli napraviti bila neugledna, a pitanje je bi li ispunjavala svoj zadatak, a ne bi ni imalo smisla ulagati stotinu tisuća kuna u izradu nečeg tako kratkotrajnog i neizvjesnog. No, u tom trenutku sjetili smo se da HRT već ima gomilu zvučno izoliranih kabina, s ugrađenom audio opremom, pogodnih za sjedenje i ugodno slušanje ― ima automobile! Ipak, iako nam se činilo da je rješenje jednostavno, nismo bez problema uvezli deset automobila u Pogon i tehnički ih prilagodili našim potrebama, ali uspjeli smo.

Na posljednjoj izložbi u Staroj vojnoj bolnici htjela sam da se svaki rad može slušati u zasebnoj prostoriji. Znala sam kako ću audio radove uklopiti u prostor bolnice, jer sam ih dobro poznavala, njihovu koncepciju i izvedbu, te sam prema njima birala prostorije određenog ugođaja, prema nekoj asocijaciji, prema svjetlosti ili pak prema dojmu prigušenosti. U nekim slučajevima vezu s radovima pronalazila sam u tragovima na zidovima, kao kad sam zatečeni niz čavala zakucanih u zid povezala s radom Bojana Mucka u kojem on odrojava sate u kojima bilježi svoja tri dana nespavanja. Ali sve to nikada nije zadiralo u sam rad, samo je trebalo poduprijeti ono što u samom radu već postoji. I taj puta surađivala sam sa sjajnim tonskim tehničarima s HRT-a koji su, boraveći u prostoru, bili angažirani do te mjere da su snimali spreplitanja zvukova u hodnicima i na rubovima prostorija i potom montirali vlastiti audio rad koji smo nedavno i emitirali. Zvao se Zvuk Slike od zvuka. Sviđa mi se kako to što radimo postaje materijal za nešto novo.

Na Trećem programu Hrvatskog radija upravo pripremam novih pet emisija koje će se moći čuti u programu u svibnju i lipnju. Nastojim uključivati nove, mlade autore i autorice. Jedan od pozvanih je Tin Dožić, svježi diplomant Odsjeka za nove medije na ALU u Zagrebu, koji se bavi ponajviše zvukom. Zanimljivo je što je u radu koji sprema za Sliku od zvuka krenuo od samih osnova radijskog prijenosa. Meni se sviđa kad autori koriste taj medij kao materijal ili polazište, poput reference na medij u kojem se sve događa. Dožić je konstruirao zavojnicu koja je osnovni element svakog radijskog snimanja i prijenosa te je hvatao zvukove elektromagnetskih valova koje inače ne čujemo. Bilo je i drugih takvih slučajeva. Primjerice, Nina Kurtela upotrijebila je kompoziciju Idila Blagoja Berse koja se na Trećem programu HR-a emitira dvaput dnevno kao identitetski zvuk , pa ju je produljila na dvadeset minuta i tako je postala rad Dvadeset minuta idile.

Osim rada na radiju, u suradnji s Anom Marijom Habjan za televizijski program spremam novu seriju kratkih emisija u trajanju od 8 minuta. Svaka od njih prezentirat će jedno umjetničko djelo suvremenih autora/ica, poželjno onih koji su tek nastala ili su u nastajanju. Cilj nam je pokazati gledateljima koje su ideje u pozadini nekog umjetničkog djela, što su razlozi i poticaji umjetniku da, na primjer, povuče jednu običnu crtu i što to njemu ili nama znači. Ne bih htjela zvučati pretenciozno, ali želja nam je potaknuti gledatelje da malo razmisle i pokušaju razumjeti neko suvremeno umjetničko djelo. A ne, kao što smo to prečesto svjedoci, olako sve to odbacuju kao nešto što oni ‘ne razumiju’ ili, s druge strane, kao nešto što je proizvod tek neke ‘spektakularne’ dosjetke.

 

 
 

POVEZANO

Atelier Ostrman

Jedan od zanimljivih punktova smještenih u Lopašićevoj ulici je atelier akademskog slikara Tomislava Ostrmana, Atelier Ostrman, u kojem izlaže i prodaje vlastita djela te radove kolega i prijatelja, dok mala događanja koje osmišljava prate i druženja u tom privlačnom prostoru.

Garderoba Concept Store

S otvaranjem Garderobe vlasnice Ane Ivančić, Zagreb je dobio svoj prvi konceptualni showroom za skandinavsku modu. Riječ je o pomno osmišljenom projektu i prostoru u kojem su svi elementi oblikovani od strane sjanih hrvatskih dizajnera i arhitekata, pri čemu sama ponuda obuhvaća i jedan domaći brend.

Slatka priča

Slastičarnica Slatka priča osnovana je 2013. godine, a danas obuhvaća tri lokala — u Kranjčevićevoj ulici, zatim u Ulici I. B. Mažuranić na zagrebačkoj Malešnici te naravno u Martićevoj (od 2016.), odnosno na prometnom uglu Martićeve i Smičiklasove.

Mikrofon

Mikrofon je glazbena škola pokrenuta 2009. i smještena u šarmantnom dvorišnom prostoru Martićeve ulice 19. Proizašla iz programa riječke vokalne radionice Vocal Studio Maraton, škola je svoj program od individualne nastave pjevanja s vremenom proširila na grupne pjevačke i dječje programe te instrumentalnu glazbenu poduku.

Knjižnica Medveščak

Knjižnica Medveščak, ogranak Knjižnica grada Zagreba u našem kvartu, obuhvaća tri Odjela — za odrasle, djecu i mladež (potonji je poznat i kao ‘Idi pa vidi’). Pored knjižničnih djelatnosti, u izlozima knjižnice postavljaju se i razne izložbe, a u prostoru Odjela za djecu i mladež održavaju se i radionice.