Mobile menu button
Design District Zagreb logo
PRETHODNI POST

ANTUN MARAČIĆ: Ako je umjetnost po sebi anarhoidna, sve je art

SLJEDEĆI POST

ZORISLAV PETRIĆ: Moramo biti u kontaktu sa svijetom

 

LUCIJA ŠERBEDŽIJA: Opstali su stari duhovi grada

 

“Mogu reći da kvart živi tijekom svih sezona. Živi ujesen, kad se jedna od kvartovskih ulica zatvori za promet, a mi susjedi organiziramo zabavu na otvorenom, pa živi za vrijeme zimskih blagdana, sa svim tim kućicama i koncertima koji su se zbivali, pa kad na proljeće pred Booksom bude sajam knjiga… Sve je to nešto što čini atmosferu i po čemu se vidi da ljudi vole kvart i da im je stalo do njega.”

Renomirana hrvatska kazališna, filmska i televizijska glumica Lucija Šerbedžija dugogodišnja je stanovnica četvrti, odnosno Tomašićeve ulice, gdje živi sa svoje dvoje djece. Glumila je u brojnim uspješnim predstavama i filmovima, a među potonjima možemo izdvojiti Mondo Boba (1997.) Gorana Rušinovića, holivudski hit Svetac (1997.) Phillipa Noycea, Nafaku (2006.) Jasmina Durakovića, Šuti (2013.) Lukasa Nole te Oslobođenje Skoplja (2016.) u zajedničkoj režiji svoga brata Danila Šerbedžije i oca Rade. Stalna je članica glumačkog ansambla Zagrebačkog kazališta mladih, a nastupa i u Teatru Ulysses na Brijunima. S Lucijom smo o njezinom aktualnom radu i životu u kvartu razgovarali za lijepog proljetnog popodneva u parkiću ispred Bookse, dok je njena kćer trčala uokolo i penjala se na spomenik fra Grgi Martiću.

Bojan Krištofić: Što se trenutno događa u vašem kazališnom životu?

Lucija Šerbedžija: Već osam godina članica sam glumačkog ansambla Zagrebačkog kazališta mladih, a trenutno radimo na predstavi redateljice Olje Lozice. Predstava se zove Radnice u gladovanju, a autor dramskog teksta je Goran Ferčec. Tekst je u Hrvatskoj bio praizveden kao radio-drama (dok je kazališna praizvedba bila 2014. u Bonnu (GER), u režiji Franka Heuela), a temelji se na sudbini radnica Tvornice Kamensko koje su te godine dobile otkaze, plaće im nisu bile isplaćivane i gotovo su završile na cesti. Predstava je zamišljena kao svojevrsni mjuzikl, gotovo kao biblijska pasija. Mi glumice i glumci ćemo pjevati songove kojima će tekst biti premrežen, a njegovi dijelovi bit će promijenjeni u stihove.

BK: Je li to tzv. ansambl-predstava, tj. funkcioniraju li glumci u potpunosti kao kolektiv?

LŠ: Da, riječ je o velikoj podjeli, ako na to mislite. Igra nas čak četrnaestero.

BK: U kazališnim kritikama često se može pročitati da ZKM ima ponajbolji ansambl u Hrvatskoj… Kao njegova dugogodišnja članica, kako ga ti vidiš?

LŠ: Interesantno, ali bez obzira tko je direktor/ica ZKM-a (naravno, svatko od njih unosi u kuću svoju vlastitu viziju), novi glumci i glumice također donose ansamblu novu energiju i senzibilitet. Koliko god bilo uspona i padova te promjena tijekom godina, ansambl je zaista vrlo koherentan. Puno prije nego što sam prešla u ZKM silno sam željela doći baš u to kazalište, upravo zato što i publika osjeća zajedništvo koje vlada među glumcima i svima ostalima. Nepisano je pravilo da kod nas nema pretjeranih ambicija, a nema ni zvijezda u površnom smislu riječi. Mi smo kao nogometna momčad ili mušketiri. Svi za jednog, a jedan za sve! Ako danas glumimo glavnu ulogu, bez problema smo naviknuti sutra tumačiti ulogu bez teksta. To je jako lijepo.

BK: Biste li mogli izdvojiti neke predstave u kojima ste nastupili u posljednje vrijeme, a koje su vam bile posebno važne?

LŠ: Pa… Nije nezahvalno izdvajati, nego svaka predstava donosi nešto novo, ili svaki film, svaki proces uopće… Donosi novo iskustvo. Čak i u težim, kompliciranijim projektima, u kojima ne nalaziš istomišljenike, u kojima se ne razumiješ s režiserom i sl… Naučiš možda i više nego kad sve štima. Sve je to iskustvo, a svako je dobrodošlo. No, ako baš moram nešto izdvojiti… Prije predstave Noćni život, čija je premijera bila prije nekoliko mjeseci, nisam dugo radila s Paolom Magellijem. Riječ je o tekstu Ivana Vidića, a ja jako volim tu predstavu, to je također lijepa ansambl-predstava, a Paolo je veliko, zaigrano dijete koje nikad neće ostarjeti. Uvijek je predivno i inspirativno raditi s njim.

Nedavno sam radila i na predstavi Ponoć prema arhaičnom tekstu Josipa Kulundžića iz 1920-i-neke, koji je tada jednom bio izveden u HNK i poslije nikad više, sve do danas. Tekst je bio težak za postavljanje na scenu, s atipičnom, ekspresionističkom pričom. Izazov je prihvatio mladi režiser Ivan Planinić, koji je i diplomirao kazališnu režiju s tom koprodukcijom ZKM-a i Akademije dramske umjetnosti. Glumim skupa s Hrvojkom Begović, Krešom Mikićem, Edvinom Liverićem, Franom Maškovićem, Krešom Mikićem i Anđelom Ramljak, što je bilo jako zanimljivo iskustvo. Prvi put sam se okušala u pristupu ‘forma ispred sadržaja’, na što kao glumica nisam naviknuta, dok je Ivanu baš to bilo interesantno. U prvom planu nisu bila emotivna stanja, nego forma kao takva te igranje s tom scenskom formom.

BK: Je li predstava još uvijek na repertoaru?

LŠ: Ne znam hoće li se održati na repertoaru, ali je na Sceni Polanec dobila lijep prijem publike, kao i sjajne kritike. Sljedeći mjesec sigurno ćemo ju igrati. Također, svaka čast mladom režiseru na hrabrosti. To najviše volim vidjeti ― hrabrost mladih ljudi koji posežu za nečim nepoznatim. Kad smo mi pročitali tekst, rekli smo mu otprilike: ‘Stari, što je tebi, što je ovo, zašto ćemo ovo raditi?’ Izazov, eto! Takva hrabrost dan-danas je možda najveća vrijednost.

BK: Jeste li već dugo stanovnica ovog kvarta?

LŠ: Jesam, bome jako dugo, još od ’89. godine. Tada sam kao srednjoškolka prvi put ušla u svoj stan u Tomašićevoj. S tatom, jer su moji bili raatavljeni… Živjela sam malo s mamom, a malo s tatom, pa smo došli iz tadašnjeg stana u Hebrangovoj pogledati novi u Tomašićevoj. Hodala sam od Draškovićeve Martićevom prema Tomašićevoj, taman su me šorali friški pubertetski hormoni, i lila sam suze i tulila jer ovdje nije bilo ni jednog kafića, samo autodijelova. Samo autodijelova! Aha, i dućana sa čavlima. Stvarno nije bilo niti jednog jedinog kafića. Baš sam o tome nedavno razmišljala, kako se kvart stubokom promijenio. Prvo je počela renesansa pekara, koja se zapravo proširila cijelim Zagrebom, pa je tako stigla i u naš kvart, onda mic po mic kafići, a da ne govorim o posljednjih desetak godina otkako postoji Booksa… Ona je bila prvi takav, recimo kreativni prostor.

Danas kvart naprosto živi. Drveni neboder predivno je preuređen… Najljepše što bi moglo biti. Nitko nije išao brijati u smjeru poput: ‘Gle, ja sam nabrijani arhitekt i sad ću tu napraviti koješta, to će stršati nad cijelim Zagrebom…’, nego se obnova baš prikladno uklopila u ambijent. Mogu reći da grad živi tijekom svih sezona. Živi ujesen, kad se jedna od kvartovskih ulica zatvori za promet, a mi susjedi organiziramo zabavu na otvorenom, pa živi za vrijeme zimskih blagdana, sa svim tim kućicama i koncertima koji su se zbivali, pa kad na proljeće pred Booksom bude sajam knjiga… Sve je to nešto što čini atmosferu i po čemu se vidi da ljudi vole kvart i da im je stalo do njega.

To je jako lijepo. A opet, nenametljivo je. Ja sam se bila malo prepala, moram priznati, kad je sve skupa krenulo. Posrijedi je bilo otvaranje jedne galerije u nedjelju ujutro. Po mom običaju izašla sam prošetati s psom u pidžami… Samo sam na pidžamu stavila kaput i crne cvike na lice, a kad ono, oko mene svi upicanjeni, cakum pakum, piju kavicu… U nedjelju u 11 sati ujutro! Pobojala sam se da više neću moći opušteno šalabajzati kvartom, morat ću se sređivati… Ali nije bilo tako.

BK: Što bi još po vama u kvartu trebalo promijeniti ili unaprijediti?

LŠ: Voljela bih da se ni sa čime ne pretjeruje. Meni je slatko što postoje sve te galerijice, ali i male krojačnice pored njih. Volim privatne maloprodajne dućane i nadam se da će ih biti više od velikih shopping-centara. Ovdje su opstali stari duhovi grada i ne bih htjela da nestanu.

BK: Biste li rekli da se profil stanovnika kvarta u načelu promijenio od vaše srednjoškolske dobi do danas?

LŠ: Pa jest, kako da ne, promijenio se, mada ne bih znala reći zašto, nisam se time bavila. No, pretpostavljam da je jednostavno bilo ljudi koji su iz financijskih razloga morali otići iz svojih dotadašnjih stanova, a ponuđene su im dobre cijene. U predratno vrijeme, pa i devedesetih, ovaj kvart nije bio tako popularan kao danas. Ljudi su zašli u neke godine, djeca su im poodrasla i više im se ne isplati biti u velikim stanovima koji su ovdje uglavnom takvi, od 80 m2 naviše. Tko dobro zarađuje, može si to priuštiti, a netko drugi će moći kupiti nešto manje i pristojno živjeti do kraja života. Naravno, sve je ovo samo moja pretpostavka, no sigurno sam barem 10% u pravu.

BK: Što mislite, funkcionira li kvart kao svojevrsna kazališna pozornica?

LŠ: Apsolutno! Zato što diše, živ je i bogat događanjima. A sve to na jedan suptilan, neagresivan način i s velikom dozom ukusa.

 
 

POVEZANO

Atelier Ostrman

Jedan od zanimljivih punktova smještenih u Lopašićevoj ulici je atelier akademskog slikara Tomislava Ostrmana, Atelier Ostrman, u kojem izlaže i prodaje vlastita djela te radove kolega i prijatelja, dok mala događanja koje osmišljava prate i druženja u tom privlačnom prostoru.

Garderoba Concept Store

S otvaranjem Garderobe vlasnice Ane Ivančić, Zagreb je dobio svoj prvi konceptualni showroom za skandinavsku modu. Riječ je o pomno osmišljenom projektu i prostoru u kojem su svi elementi oblikovani od strane sjanih hrvatskih dizajnera i arhitekata, pri čemu sama ponuda obuhvaća i jedan domaći brend.

Slatka priča

Slastičarnica Slatka priča osnovana je 2013. godine, a danas obuhvaća tri lokala — u Kranjčevićevoj ulici, zatim u Ulici I. B. Mažuranić na zagrebačkoj Malešnici te naravno u Martićevoj (od 2016.), odnosno na prometnom uglu Martićeve i Smičiklasove.

Mikrofon

Mikrofon je glazbena škola pokrenuta 2009. i smještena u šarmantnom dvorišnom prostoru Martićeve ulice 19. Proizašla iz programa riječke vokalne radionice Vocal Studio Maraton, škola je svoj program od individualne nastave pjevanja s vremenom proširila na grupne pjevačke i dječje programe te instrumentalnu glazbenu poduku.

Knjižnica Medveščak

Knjižnica Medveščak, ogranak Knjižnica grada Zagreba u našem kvartu, obuhvaća tri Odjela — za odrasle, djecu i mladež (potonji je poznat i kao ‘Idi pa vidi’). Pored knjižničnih djelatnosti, u izlozima knjižnice postavljaju se i razne izložbe, a u prostoru Odjela za djecu i mladež održavaju se i radionice.