Mobile menu button
Design District Zagreb logo
PRETHODNI POST

EVELINA TURKOVIĆ: Sve što radimo na radiju postaje materijal za nešto novo

SLJEDEĆI POST

IVANA ANDABAKA: Ne možemo se baviti samo privilegiranim slojem društva

 

MARIN LEVAJ: Na jedan uspješan projekt prirodno se nadovezuju drugi

 

Uspješan predstavnik mlađe generacije zagrebačkih ugostitelja, Marin Levaj jedan je od četvorice suosnivača i suvlasnika popularnog Mojo bara na samom početku Martićeve ulice, odnosno Trgu hrvatskih velikana iliti burze.

U Mojo baru zabava i dobro raspoloženje ne jenjavaju sedam dana u tjednu, posebno kad se približe proljeće i ljeto, a centar zbivanja postane njegova velika terasa na kojoj se nerijetko i zasvira. O svemu tome porazgovarali smo s Marinom u ovom malom intervjuu.

BK: Kako je počela priča o Mojo baru i s kakvom ste idejom ušli u taj pothvat?

Marin Levaj: Mojo bar je projekt četvorice najboljih prijatelja Davora, Hrvoja, Luke i mene. Ideju nismo trebali dugo tražiti. Svi smo veliki uživaoci vina, a prije nego što smo sami otvorili bar nismo u Zagrebu imali gdje piti vino na čaše. OK, bilo je tu nekoliko wine barova, ali bili su prilično sterilni, snobovska mjesta. Mi smo smatrali da odlična hrvatska vina treba približiti svakodnevnom puku. Šalim se, malo pretjerujem, ali zaista nije bilo ležernog mjesta za kušanje vina, pa se tako rodila ideja da otvorimo wine bar. Budući da su u to vrijeme likeri i rakije bili već jako popularni, odlučili smo da će to biti i wine i rakija bar. Na projektu smo počeli raditi prije otprilike sedam godina, a sam Mojo bar otvorili smo prije malo manje od pet godina. Krajem lipnja bit će petoljetka!

BK: Po čemu se vaša ponuda vina i rakija izdvaja od drugih?

ML: Sad u Zagrebu već ima dobrih wine barova, ima mnogo mjesta gdje se vino može piti na čaše, a nije preskupo, no prije pet godina mi zaista nismo imali pravu konkurenciju, a čini mi se da smo dan-danas ostali lokal s najvećom ponudom vina i rakija. Držimo oko 120 vrsta vina i 80 vrsta rakija, kao i sve ostalo što je uobičajeno u ponudi svakog bara: pivo, viski, itd. Često putujemo tražeći tzv. best buy opcije, dakle najbolje omjere cijene i kvalitete. Naše kućno vino je Međimurski cmrečnjak ― butelja košta 90 kn, a čaša od deci i pol 17, što je za kafić vrlo povoljno. Pored međimurskih vina, izdvojio bih Zeleni Silvanac, zatim kutjevačka vina upravo kao sjajan omjer cijene i kvalitete, a tu su i velike firme poput Belja i Lagune, potom Iuris, Tomić i sl…

BK: Vi onda držite isključivo domaća vina?

ML: Imamo i pet-šest stranih vina koja su nam vrlo draga, ali preko 95% naše ponude čine domaća vina.

BK: Što je utjecalo na odabir lokacije?

ML: Pronaći pravu lokaciju najteži je zadatak u ugostiteljstvu. Što dalje idete u ovom poslu, sve je teže naći idealan prostor. Trebale su nam dvije godine da bismo pronašli lokal s kojim smo bili zadovoljni. Pregovarali smo na mnogim lokacijama, npr. u Tkalčićevoj ili u Teslinoj, ali na koncu smo otkrili ovaj prostor koji nas nije oduševio na prvu, ali je gazda rekao da će nam izaći ususret i probiti neke od zidova. Kad smo se vratili i vidjeli da to izgleda stvarno onako kako smo zamišljali, a to je starozagrebački podrum u cigli s voltima, bili smo oduševljeni, ali i s terasom na trgu. Sam trg tada je bio zapostavljen, a prekrasan je, pogotovo sa zgradom Hrvatske narodne banke… Na njemu nije bilo ni jedne terase i tu smo uočili svoju priliku.

BK: Kakva je danas uloga Mojo bara u okruženju svega ostalog što se u međuvremenu dogodilo u Martićevoj?

ML: Iako sam rodom iz Splita, proveo sam čitav život u Vojnovićevoj ulici s roditeljima, tako da je Martićeva moje prirodno okruženje. Moja ulica, rekao bih. Potomak sam starih Martićevaca. Nisam sudjelovao u šorama, ali… Bila je to kultna banda, izumrla taman kad sam ja bio pri kraju osnovne škole, tako da sam čuo samo priče i poznavao par ljudi, ali to je sada stvarno davna prošlost. Posve neskromno smatramo da je procvat Martićeve započeo s Mojo barom, jer ona je s godinama bila zamrla, a sasvim nepravedno. Riječ je o predivnoj ulici s bezbroj mogućnosti. Ipak, kad smo došli ovdje i sami smo se pitali jesmo li donijeli pravu odluku. Nakon Martićevaca nitko više nije izlazio u Martićevu, nije bilo ni jednog boljeg birca… No, kad jedan projekt postane uspješan, na njega se prirodno nadovezuju drugi. Nama je to jako drago, jer što je više dobrih prostora, svima nam je bolje.

BK: Koliko dugo je trebalo da se vaša priča “ušteka”, da tako kažemo, da ju ljudi skuže?

ML: Otvorili smo Mojo bar u najgluplje moguće vrijeme, 25. lipnja, taman prije ljeta kad se grad isprazni, no nekako smo izdržali ta prva dva mjeseca kad je bilo vruće, kad nije bilo nikoga… No, čim smo najesen u rujnu krenuli s nastupima DJ-a i koncertima, ljudi su došli. Stvarno, bio je to instant-uspjeh! Ne bih znao reći što je točno bilo presudno, ali u startu smo postali krcati. Počeli smo raditi sve više i više, sve dok se to nije pretvorilo u mučenje samih sebe tj. šestodnevni tjedni program. Svaki dan imamo ili koncert ili DJ-a/icu, što je jako naporno, ali trudimo se.

BK: Koji dani u tjednu su najbolji za večernji program?

ML: Naravno, petak i subota su najposjećeniji. Ostala četiri dana su podjednaka. Ponedjeljkom imamo izvođače koji izvode mediteranske pjesme, prvenstveno Matu Grgu koji je jako popularan tenor. Mislim da smo jedino mjesto u gradu koje je ponedjeljkom krcato. K tome, svi pjevaju i plešu i atmosfera je stvarno fantastična. Utorkom nastupaju cover sastavi koji izvode pretežno strane pop i rock, soul i funk hitove, a srijedom su, na što sam jako ponosan, jazz večeri. Gotovo da nema jačeg domaćeg jazz muzičara koji nije nastupio u Mojo baru, od Saše Majstorovića i Dude Voriha, Lele Katavić i Maje Savić, pa nadalje… Četvrtkom imamo prilično uspješne after work partije. Ne volim tu riječ, ali to je zaista to. Program radimo u suradnji s Ozrenom Kanceljakom, koji je legenda Lapidarija i Kulušića i stvarno jedan od najboljih DJ-a u Zagrebu ikad. To smo radili otpočetka, a sad smo uzeli malu pauzu da smislimo novi koncept s kojim ćemo krenuti najesen. Petkom i subotom nastupaju ponajbolji zagrebački DJ-i, od Tomo Ricova, preko Bizza Bodege iz Bolesne braće do Oli Dobolija, Pilla Jacksona, Eduarda Werfta i drugih… Stvarno nema koga nismo ugostili.

BK: Jesi li mrežu kontakta na glazbenoj sceni uspostavio prije nego što ste pokrenuli Mojo bar ili je ona poslije postupno nastala?

ML: Osmišljavanje glazbenog programa u Mojo baru je moj posao. Iskustvo i poznanstva nosim još iz doba bavljenja novinarstvom i foto-reportažom u Večernjem listu, ali i privatno. Netom prije otvaranja Mojo bara bio sam angažiran kod Marija Petrekovića u udruzi Shock Show Industry tj. popularnom Katranu, tamo sam proveo tri sezone… Kroz novinarstvo i ugostiteljstvo možeš upoznati manje-više svakog koga trebaš. Pored glazbenog programa, u Mojo baru organiziramo i dnevne vinske festivale i neka druga događanja. Bilo bih i više kad bi gradski oci za to imali više sluha. Vjerujem da bi središte grada trebalo prvenstveno biti namijenjeno kulturi i zabavi, pa i turističkim sadržajima, a ne samo odmoru i spavanju.

BK: Kako ste pristupili uređenju interijera?

ML: Jako smo ponosni na naš interijer jer se nismo koristili uslugama dizajnera i arhitekata, već smo sve to sami napravili prema svojim zamislima, tako da je svatko od nas četvorice ugradio dio sebe u interijer Mojo bara, i to doslovno. Moj djed je bio akademski slikar, pa sam interijeru poklonio jednu njegovu sliku koju smo uokvirili sa škurama s njegove rodne kuće. Partner Luka je pak dao prednju masku svog Mercedesa koja sada krasi jedan od zidova. Nakon što smo ga razbili, objesili smo ga na zid! Davor je složio fantastičan luster od audio kazeta kakve su se nekoć slušale, i tako… Svak’ je dao nešto od sebe. Vijećali smo po cijele noći i razmišljali što i kako napraviti, a čini mi se da smo uspjeli u onom što smo htjeli. Uređenje je sve skupa trajalo osam mjeseci, upravo zato što smo većinu toga sami radili, poput brušenja cigle… Najgori posao na svijetu, ne bih ga nikome preporučio. Čistili smo svaku pojedinu ciglu od katrana, od žbuke… Kako bismo dobili željeni starozagrebački štih.

BK: Hoćeš li najaviti čitateljima neko skorašnje događanje?

ML: Trinaestog svibnja organiziramo tradiconalni Wine Spring Break festival koji održavamo petu godinu zaredom i trudimo se napraviti nešto drugačije od ostalih festivala vina koje cijenimo i posjećujemo, ali naš festival je možda jedini koji se održava na otvorenom i na kojem nastupaju bendovi. S trga ćemo maknuti terasu, doći će dvadesetak vinara koji će predstavljati po dva, tri, četiri svoja vina, sve to uz sjajnu glazbu. Bit će to jedna lijepa, lijepa fešta!

 

 

 
 

POVEZANO

PULS*AR

PULS*AR je osnovan u prosincu 2013. godine, kao nova postava etabliranih arhitekata s velikim iskustvom stečenim kroz individualnu profesionalnu karijeru od gotovo dvadeset godina. Uz njihovo zajedničko djelovanje vezan je širok raspon različitih koncepata, dizajna i realizacija projekata, čime su zaslužili brojne međunarodne nagrade i priznanja.

Program bar

Bar Program smjestio se u prostoru bivšeg šarmantnog bistroa Divas. Saša Žerajić, nezaobilazno i omiljeno lice Divasa, koji je ondje radio od otvaranja, odlučio je u istom prostoru realizirati vlastiti koncept.

Atelier Ane Barbić Katičić

Ana Barbić Katičić kontinuirano, 15-ak godina (od završetka studija na Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu), samostalno i skupno izlaže u Hrvatskoj i inozemstvu (Francuska, Belgija, Izrael). Do sada je izlagala 20-ak puta samostalno.

Dom sindikata grafičara

Sindikat grafičke i nakladničke djelatnosti Hrvatske je sa svojih 147 godina neprekidnog rada najstariji sindikat u Hrvatskoj, ali i šire, osnovan kao Hrvatsko tipografičko društvo.

Kreativni centar Ledana

Unutrašnjost bloka u Bauerovoj 19 jedan je od primjera dugogodišnjeg nastojanja za očuvanjem bivšeg industrijskog kompleksa tvornice leda kao prostora od javnog značaja, a protiv pokušaja njegove privatizacije.