Mobile menu button
Design District Zagreb logo
PRETHODNI POST

ZORISLAV PETRIĆ: Moramo biti u kontaktu sa svijetom

SLJEDEĆI POST

DORJA I IVAN BENUSSI: Ako učiniš očitu grešku, moraš moći stati iza nje

 

VLADIMIR DODIG TROKUT: Grad shvaćam kao živo organsko tkivo

 

“Kao prostor, grad je sam po sebi mrtav ako u njemu ne postoji mogućnost događanja života, kao što je postojala ovdje, u ovoj četvrti. Razlog zašto sam se doselio u Tomašićevu je upravo taj što sam ovdje prepoznao taj potencijal. Recimo da život četvrti teče iz stanova, dvorišta i haustora u cijeli kartezijanski urbanistički sustav u kojem su ta izvorišta smještena.”

Vladimir Dodig Trokut jedno je od prepoznatljivih gradskih lica koje ne treba posebno predstavljati. Ova osebujna ličnost prvi put je ugledala svjetlo dana godine 1949. u Kranju (Slovenija), a danas ju poznajemo kao likovnog umjetnika, šamana, sakupljača umjetnina, pedagoga, galerista, muzeologa, donatora, povjesničara (umjetnosti), antropologa, predavača, publicista, osnivača prvog svjetskog Anti-muzeja i tko zna što još sve ne. Tijekom desetljeća neprekidnog rada realizirao je više od 700 problemskih izložbi, akcija, performansa, instalacija, kazališnih predstava, monodrama i dr. Obitava i pohranjuje svoju nepreglednu zbirku fantastičnih predmeta na više lokacija, ne samo u Zagrebu.

Mi smo ga posjetili u njegovom najčešćem prebivalištu, u suterenskom stanu u Tomašićevoj ulici, s lijepim izlazom na unutrašnje dvorište zgrade, privlačnim svjetlom i jedinstvenom atmosferom karakterističnom za Trokuta. Proveli smo kod njega nekoliko sati te uz domaću rakiju od koprive razgovarali o različitim aspektima naše četvrti, koju Trokut dobro poznaje, a fragmente zanimljivog razgovora donosimo vam ovdje.

Bojan Krištofić: Što je utjecalo na vaš dolazak u ovaj zagrebački kvart?

Vladimir Dodig Trokut: To je niz događanja i zbir metafizičkih silnica na različitim pozicijama u odnosu na ideju građanskog načina opstojnosti u jednom životnom okruženju. Zapravo sam skloniji kvartovima poput Trešnjevke, gdje sam dugo godina živio u kući u Mrežničkoj, a poslije toga sam jedno vrijeme bio u Novom Zagrebu, u Zapruđu, a nakon toga na Krugama, u jednoj od učionica nekadašnje osnovne škole gdje je sad javno učilište za odrasle. Tamo sam i radio. Imao sam oko sedamdeset učenika koji su se često mijenjali. Predavao sam im povijest i teoriju umjetnosti kao umjetnik i sakupljač umjetnina, no tamo sam se susreo s građanskim nerazumijevanjem kolega i profesora. Otišavši otamo, preselio sam se u Boškovićevu, u jedan mali stan na vrhu zgrade, u potkrovlju, gdje sam nastavio s predavanjima i umjetničkim opservacijama. Gostovali su tamo mnogi ljudi, povjesničari umjetnosti, filozofi, pjesnici… Riječ je o mom cjeloživotnom projektu posvećenja umjetnosti. Stjecajem okolnosti, od 1968. nadalje počinjem prvo kao pjesnik u maniri vizualne poezije, a zatim me zaokupljaju ideje paralelnih svjetova, misticizma i posebno šamanizma.

BK: Je li vam onda u ovom predjelu grada nešto bilo posebno inspirativno?

VDT: Prostor u Boškovićevoj nije bio moj, potucao sam se svugdje… I nigdje. No, navigirao sam prema ovom dijelu grada jer me zanimao zbog svoje arhitekture i urbanizma uopće. Zgrade ovdje posjeduju zanimljive interijere, a i družio sam se s mnogim arhitektima stare škole, iz generacije izvorne avangarde. Privolio sam ih na ideju rada na širenju svijesti i kolaboraciji između različitih koncepcija arhitekture te barem na promišljanje novih rješenja unutar urbanističkog sustava, kako bismo ga prilagodili istinskim potrebama čovjeka. Grad sam shvaćao kao živi organizam, kao živuće mišićno tkivo.

Ipak, kao prostor, grad je sam po sebi mrtav ako u njemu ne postoji mogućnost događanja života, kao što je postojala ovdje, u ovoj četvrti. Razlog zašto sam se doselio u Tomašićevu je upravo taj što sam ovdje prepoznao taj potencijal. Recimo da život četvrti teče iz stanova, dvorišta i haustora u cijeli kartezijanski urbanistički sustav u kojem su ta izvorišta smještena. Tako je moje viđenje protoka energije grada prilično kompatibilno s vašom idejom Dizajn distrikta. Kao što sam spomenuo, kako sam bio vezan uza Zagreb druženjem s različitim zanimljivim gradskim licima, dok sam živio u Boškovićevoj želio da se njihovom prisutnošću preobrazi takva ulica, sama po sebi jako dosadna. Kad sam ’76. došao iz Splita u Zagreb, sve oko mene bilo mi je potpuno novo i kao takvom sam mu pristupao, kao tabuli rasi. To je jedan od načina povezivanja života i arhitekture. Zarana sam počeo pridavati mističke konotacije prostorima u kojima sam boravio. Mnogo sam se družio s Dimitrijem Bašičevićem Mangelosom i Radoslavom Putarom, i oni su mi približili nova shvaćanja u tom smislu. Ukratko, poslije Boškovićeve Tomašićeva 12 postala je jednom od mojih adresa do današnjeg dana.

Učinilo mi se da Tomašićeva odiše nekom vitalnošću, posebno zbog populacije koja je tada bila mješavina stare zagrebačke gospode i ljudi koji su se doselili poslije rata, uglavnom radnici i radnice. Među njima sam se osjećao kao svoj na svome. Vidite, to je jedan od pokazatelja da Martićeva, ne kao sama ulica nego kao sveukupan urbani prostor, ima specifičnu životnost, koja nije shvatljiva na prvi pogled, niti sasvim lako čitljiva. Moje vlastite aktivnosti u Tomašićevoj gravitirale su ka nastajućoj konstelaciji umjetničkih ateliera i stanovnika koji su se malo-po-malo počinjali baviti proizvodnjom kulture i/ili umjetnosti, na bilo koji način. Iako nisam imao mnogo izbora u to vrijeme, to je jedan od razloga zašto sam se odlučio trajno nastaniti (i) u Tomašićevoj.

Kvart danas više nije dio starog Zagreba, nego potpuno suvremena četvrt koja je uza svu uniformiranost ipak zadržala dovoljno prostora za greške i odstupanja od dominantne urbane matrice, za različite marginalije. Mnogo toga što je ovdje bilo originalno uništeno je i poništeno. Generalno, Zagreb je izgubio svoju nekadašnju aureolu, po meni je to mrtav grad, čast rijetkim iznimkama poput ovog okruženja. Zagreb je grad vreve i užurbanih malograđana među kojima zapravo više nema izvorne građanske klase, ona je nestala, odnosno nema radničke klase. Grad je živio sve do devedesetih. Mogao si izaći na ulicu u bilo koje doba dana ili noći i sreo bi nekog s kim možeš otići na piće ili momentalno početi nešto raditi.

U posljednjih tridesetak godina gotovo se potpuno promijenila prostorna infrastruktura grada, vjerojatno nagore, no stiglo je i mnogo novih, drugačijih ljudi što nije nužno loše. Promjene su vrlo interesantne, kakve god bile. Izmijenila se dinamika ponude i potražnje, što je pogodovalo ovom kvartu, konkretno. Tijekom sljedeće dvije ili tri godine, ako će se sve odvijati sadašnjim tempom, ovo bi mogla postati nova gradska jezgra, u skladu sa sličnim pariškim ili bečkim kvartovima, ali s obnovljenim vlastitim identitetom. Njegova nova, sadašnja profilacija nikako ne može biti loša, samo ju ljudi trebaju biti spremni prihvatiti, a Grad shvatiti da im kvalitetnom socijalnom politikom mora ići na ruku. Takav koncept organizacije života svakako je u mnogočemu bolji od koncepta koji je prevladavao devedesetih, kad ga u biti uopće nije ni bilo.

 
 

POVEZANO

PULS*AR

PULS*AR je osnovan u prosincu 2013. godine, kao nova postava etabliranih arhitekata s velikim iskustvom stečenim kroz individualnu profesionalnu karijeru od gotovo dvadeset godina. Uz njihovo zajedničko djelovanje vezan je širok raspon različitih koncepata, dizajna i realizacija projekata, čime su zaslužili brojne međunarodne nagrade i priznanja.

Program bar

Bar Program smjestio se u prostoru bivšeg šarmantnog bistroa Divas. Saša Žerajić, nezaobilazno i omiljeno lice Divasa, koji je ondje radio od otvaranja, odlučio je u istom prostoru realizirati vlastiti koncept.

Atelier Ane Barbić Katičić

Ana Barbić Katičić kontinuirano, 15-ak godina (od završetka studija na Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu), samostalno i skupno izlaže u Hrvatskoj i inozemstvu (Francuska, Belgija, Izrael). Do sada je izlagala 20-ak puta samostalno.

Dom sindikata grafičara

Sindikat grafičke i nakladničke djelatnosti Hrvatske je sa svojih 147 godina neprekidnog rada najstariji sindikat u Hrvatskoj, ali i šire, osnovan kao Hrvatsko tipografičko društvo.

Kreativni centar Ledana

Unutrašnjost bloka u Bauerovoj 19 jedan je od primjera dugogodišnjeg nastojanja za očuvanjem bivšeg industrijskog kompleksa tvornice leda kao prostora od javnog značaja, a protiv pokušaja njegove privatizacije.