Mobile menu button
Design District Zagreb logo
PRETHODNI POST

LUCIJA ŠERBEDŽIJA: Opstali su stari duhovi grada

SLJEDEĆI POST

VLADIMIR DODIG TROKUT: Grad shvaćam kao živo organsko tkivo

 

ZORISLAV PETRIĆ: Moramo biti u kontaktu sa svijetom

 

“Mi imamo tendenciju živjeti u svom balonu koji može postati naš geto, što u principu nije dobro. Čovjek se mora ponekad provozati i tramvajem i slično da bi dobio pojam o tome gdje uopće živi. Ako se krećeš samo svojim kvartom i radiš u njemu i ne mičeš se nikad iz njega, onda si u velikom problemu.”

Jedna od najpogodnijih osoba za ćaskanje o prilikama u Martićevoj i oko nje svakako je arhitekt Zorislav Petrić, čovjek koji vrlo dobro poznaje povijest i sadašnjost četvrti u kojoj je promijenio par lokacija življenja te izvana i iznutra istražio i mnoge druge. Radi samostalno u sklopu svog biroa SIVO, baveći se ponajviše uređenjem interijera, ali i surađuje kontinuirano s 3LHD-om, sudjelujući u zanimljivim projektima poput Zagrebačkog plesnog centra ili hotela Adriatic u Rovinju. Jednog prohladnog proljetnog jutra sjeli smo na terasu kultnog kafića na početku Višeslavove ulice te proveli duže od sat vremena u razgovoru čije vam ulomke prenosimo u nastavku.

Bojan Krištofić: Gdje točno živite u kvartu?

Zorislav Petrić: Živim na uglu Laginjine i Vojnovićeve, tj. u Vojnovićevoj, ali moja ljubav s ovim dijelom grada je počela dolaskom u Višeslavovu. U kvart sam došao neplanirano. Odrastao sam u Masarykovoj (bilo je to davno, u prošlom stoljeću) i to je dugo vrijeme bio moj centar svijeta. Međutim, u jednom smo trenu odlučili zamijeniti veliki stan s dva manja.

Majka se doselila u Domagojevu, a ja sam nastavio tražiti stan u blizini. Sviđala mi se zgrada Vladmira Turine ― to je ona preko puta gimnazija u Križanićevoj, dugačka, sa četiri ulaza i malim balkonima… I skoro bih kupio mali stan u njoj da se nisam preko noći zaljubio u jedan drugi, jer je imao baš dobru energiju. Tako sam kupio stan koji je zapravo bio veći od željenog i došao u kvart. Skužio sam da je ovdje genijalno jer je centar, ali i off-centar.

Došao sam u kvart 2000. kad se ovdje nije događalo bogzna što osim nekih događanja u Džamiji, no kad sam stan pretvorio u ured morao sam pronaći novo mjesto samo za život. Kako imam neko iskustvo u traženju i kupoprodaji stanova, zadao sam si određeni okvir. Znao sam da na jug želim ići najdalje do Šubićeve, a na sjever do Ilice, recimo. Donji grad me nikad nije pretjerano zanimao… Doduše, gledao sam Galićevu zgradu na Svačićevom trgu, u njoj ima fantastičnih stanova, ali svi su bili preskupi ili preveliki.

Naposljetku smo ipak stan ponovno pronašli ovdje, iako je bio krš i lom. No, njegova orijentacija bila je super. Gledamo ravno na Vitićev neboder koji se upravo obnavlja. Naši balkoni svi gledaju na jug, a suprotna strana stana točno na parkić ispred ‘Vitića’. Kuhinja i radna soba mi gledaju na parkić, a terasa na jug. Fantastično! U biti je riječ o balkonu, ali ja mu tepam da je terasa. Ljeti sjedimo vani i cugamo, a vrata su uvijek otvorena. Imamo sunca taman koliko nam treba u svako doba godine.

BK: Mislite li da će s obnovom Vitićevog nebodera obaviti dobar posao?

ZP: Znaš što, bit će to super. Malo su se proporcije promijenile pri obnovi, ali tu se ne može ništa. No, bit će to okej. Vitić mi je uvijek bio genijalan, ali nekoć si nisam mogao priuštiti stan tamo. Prije mi je bio skup, a sad je premalen, tako da…

BK: Kako vam se čini, ima li generalno razlike među stanovnicima kvarta nekad i sad?

ZP: Kao što sam rekao, došao sam ovdje tek 2000. godine, pa možda nisam mjerodavan… No, još uvijek imam osjećaj da je stanovništvo vrlo miješano. Hype oko kvarta se definitivno dogodio, ali ljudi su svejedno i dalje izmiješani… Imaš ljude s lovom, to se vidi po parkiranim autima, ali ima i ljudi koji nemaju za kruh. Dakle, socijalnih razlika ima, ali ima i malih dućana i malih obrta kojih bi trebalo biti i puno više, jer ima i mnogo ispražnjenih gradskih lokala.

Ne razumijem politiku prema kojoj grad ne subvencionira takve prostore, odnosno sadržaje u njima, barem na početku poslovanja. Jedan lokal vuče drugi, jedan kafić restoran… Po meni bi to bilo logično, pametno planiranje.

BK: Može li se reći da je ovaj kvart na neki način ishodište moderne donjogradske kulture?

ZP: Može, ali to isto tako može zavarati čovjeka koji će pomisliti da je to normalno te da tako žive svi. Mi imamo tendenciju živjeti u svom balonu koji može postati naš geto, što u principu nije dobro. Čovjek se mora ponekad provozati i tramvajem i slično da bi dobio pojam o tome gdje uopće živi. Ako se krećeš samo svojim kvartom i radiš u njemu i ne mičeš se nikad iz njega, onda si u velikom problemu. Događa se potpuni gubitak kontakta sa stvarnošću. Kad izađeš iz tog kvarta, shvatiš da postoje i drugi ljudi. Ne kažem bolji ili lošiji, ali drugačiji. Nije dobro ako se stvori takva čahurica.

BK: Mislite li da se kvart može razvijati tako da ne bude te čahurice, ali i da i dalje bude kvart?

ZP: Kvart se svakako razvija. Nama se taj smjer momentalno sviđa. Hoće li nam se u budućnosti sviđati, to ne znam. Možda čahurica pukne i svi se razbježimo. U neko novo, sigurno mjesto.

 
 

POVEZANO

PULS*AR

PULS*AR je osnovan u prosincu 2013. godine, kao nova postava etabliranih arhitekata s velikim iskustvom stečenim kroz individualnu profesionalnu karijeru od gotovo dvadeset godina. Uz njihovo zajedničko djelovanje vezan je širok raspon različitih koncepata, dizajna i realizacija projekata, čime su zaslužili brojne međunarodne nagrade i priznanja.

Program bar

Bar Program smjestio se u prostoru bivšeg šarmantnog bistroa Divas. Saša Žerajić, nezaobilazno i omiljeno lice Divasa, koji je ondje radio od otvaranja, odlučio je u istom prostoru realizirati vlastiti koncept.

Atelier Ane Barbić Katičić

Ana Barbić Katičić kontinuirano, 15-ak godina (od završetka studija na Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu), samostalno i skupno izlaže u Hrvatskoj i inozemstvu (Francuska, Belgija, Izrael). Do sada je izlagala 20-ak puta samostalno.

Dom sindikata grafičara

Sindikat grafičke i nakladničke djelatnosti Hrvatske je sa svojih 147 godina neprekidnog rada najstariji sindikat u Hrvatskoj, ali i šire, osnovan kao Hrvatsko tipografičko društvo.

Kreativni centar Ledana

Unutrašnjost bloka u Bauerovoj 19 jedan je od primjera dugogodišnjeg nastojanja za očuvanjem bivšeg industrijskog kompleksa tvornice leda kao prostora od javnog značaja, a protiv pokušaja njegove privatizacije.