Mobile menu button
Design District Zagreb logo
PRETHODNI POST

GRUPA: U kvartu se često čuju dobre priče

SLJEDEĆI POST

KREŠIMIR HARAMINA: Društvu nedostaje smisla za kulturu ljepote

 

BORIS BAKAL: Ako te s prostorom ne vežu emocije, on je za tebe prazan

 

“Cijela Martićeva, od samog početka do Kvatrića i restorana Kod Šime, postala je jedna okosnica kojom ljudi rado šeću i u njoj borave. Ljudi su stvorili taj prostor i vezali se za njega.”

Već na prvi pogled, ured udruge Bacači sjenki u živopisnom stanu u Martićevoj 44 utjelovljenje je izraza “kreativni nered”. Brojne police i ormari su od vrha do dna ispunjeni gomilama papira, fascikala, registratora, elektroničke opreme i raznih drugih predmeta — hrpama neobične memorabilije koju Bacači “vuku” iz raznovrsnih projekata koje su pokretali i na kojima su radili, ali i beskonačnim stupcima knjiga i publikacija, što sve skupa prostoru daje osobit šarm i toplinu. Najvažnija prostorija u stanu — kuhinja — u potpunosti otkriva intenzitet ovdašnjeg života, a maleni balkon s pogledom na unutrašnje dvorište bloka idealan je za čik-pauzu i sunčanje između dnevnih obveza. Upravo je ovdje osmišljena većina inicijativa i akcija koje su Bacači sjenki poduzeli u posljednjih petnaestak godina, otkako postoje i predstavljaju relevantnu snagu na lokalnoj, regionalnoj i međunarodnoj umjetničkoj sceni.

bacaci-sjenki_11

U Bacačima sjenki od osnivanja 2002. djeluju Boris Bakal, Katarina Pejović, Željko Serdarević i Stanko Juzbašić, dok su tijekom godina s udrugom surađivali i u njoj djelovali (ili još uvijek djeluju) Leo Vukelić, Sandra Uskoković, Mare Šuljak, Anja Pletikosa, Srećko Horvat, Barbara Blasin, Vanja Žanko, Bojan Navojec, Vedran Senjanović, Marko Tadić, Iva Kovač i mnogi drugi. Grupa u svom radu kontinuirano preispituje postojeće koncepte individualnih i kolektivnih identiteta, potičući međukulturni dijalog tako što stvara radove i projekte koji podrazumijevaju aktivnu razmjenu između hrvatskih i međunarodnih umjetnika. Većina projekata Bacača sjenki mogu se opisati kao “skulpture u vremenu” koje na raznovrsne načine istražuju odnos čovjeka i prostora, dotičući se eksperimentalnog kazališta, performansa, likovne umjetnosti, filma i drugih medija.

S Borisom Bakalom (Zagreb, 1959.), kazališnim i filmskim redateljem, piscem, glumcem, multimedijalnim umjetnikom i voditeljem Bacača sjenki razgovarali smo o samim počecima njihovog udruženog rada i projektima vezanima za kvart u kojem radimo i (ili) živimo. Saznali smo štošta što drugdje ne bi mogli čuti!

bacaci-sjenki_10

Boris Bakal: Bacači sjenki rade u kvartu od 2002. godine. U našem prvom, programatskom, istoimenom projektu Shadow Casters, stvorili smo sustav čitanja grada pomoću putovanja. Postojalo je pet ulaza u taj sustav, a bili su to prostori s osiguranom internetskom vezom. Prvi prostor bio je privatni multimedijalni centar Ergonet, tada preko puta Vitićevog nebodera, pokrovitelj projekta (ranije je bio smješten u Centru Kaptol). Drugi prostor bio je net.klub Mama, treći je bila Makronova, četvrti je bila knjižara Moderna vremena (koja se tada još nalazila u današnjem prostoru antikvarijata Jesenski i Turk), a peti je bila knjižara Konzor u dvorištu nekadašnjeg kina Jadran. U tim prostorima putnici su dobivali toolkit, tj. određena uputstva za čitanje grada, zajedno sa slušalicama i malim CD playerom ili walkmanom. Pomoću toga, radili smo male ture po obližnjim kvartovima u trajanju od 5 minuta, a nakon toga ulazilo se u sustav koji je trajao punih 15 sati i povezivao 72 različite točke u Zagrebu. Putem tog projekta “otkrili smo” i Vitićev neboder, a već sljedeće godine osmislili smo novi projekt, Vitić pleše.

Ubrzo se javila mogućnost da u Vitićevom neboderu iznajmimo stan za ured, u kojem smo radili od 2004. do 2007., a nakon toga smo se preselili na sadašnju lokaciju, u Martićevu 44. Svakako smo željeli ostati u kvartu jer je Vitić pleše bio i ostao jedan od naših najopsežnijih i najvažnijih projekata, te nam je bilo stalo dokazati da njegova metodologija funkcionira; i eto, zaista je tako, budući da je nedavno započela dugoočekivana obnova nebodera. Važno je reći da projekt isprva nije imao današnje dimenzije i ciljeve koji su sada ostvareni, nego se prvenstveno bavio propitivanjem klasičnog modela umjetničkog rada s lokalnom zajednicom, te integracijom njezinih elemenata u projekt. Međutim, čim smo se uselili u neboder, shvatili smo da projekt neće biti moguće ostvariti u tom obliku.

bacaci-sjenki_8

Što zbog političkih promjena 90-ih, što zbog samog rata, ideja zajedništva bila je potpuno korumpirana. Stanovnici Vitićevog nebodera sukobljavali su se na svim razinama: ideološkim, klasnim, nacionalnim… Naravno, sukob nikad nije zaista eskalirao, ali bio je vidljiv po stanju zajedničkih prostorija — lift se kvario svakog drugog dana, bio je zagađen izmetom, sve terase bile su prljave ili zatvorene sigurnosnim vratima… Dogodilo se sve što se nije smjelo dogoditi prema izvornoj ideji modernog, zajedničkog stanovanja. U takvoj situaciji, projekt u kojem bismo dovodili inozemne umjetnike da surađuju s lokalnim stanovništvom bio je besmislen.

Stoga smo krenuli obrnutim putem i počeli iznova stvarati i poticati tu zajednicu. Organizirali smo tzv. Proširene sastanke kućnog savjeta Vitićevog nebodera, na koje smo pozivali umjetnike i kulturne radnike da glume suvlasnike / stanare i govore što bi i kako promijenili u svojoj zajednici, te smo o zaključcima obavještavali stvarne suvlasnike. I dogodilo se nešto fantastično — dok smo se mi sastajali, isto su malo-pomalo počeli činiti i stanovnici i onda smo se udružili. Tako je cijela stvar krenula. Budući da su se u međuvremenu događale silne političke oscilacije u Hrvatskoj, krajnji rezultat je fantastičan, ali dinamika i dugotrajnost projekta bile su jedine moguće u danom trenutku.

Ipak, prema modelu po kojem se neboder sada sustavno obnavlja, stanari su već sami popravili liftove, i to ulaganjem vlastitog novca, koliko su mogli. A sada, nakon dvanaest godina rada, obnova Vitićevog nebodera bit će najveći takav projekt u Hrvatskoj još od posljednjeg rata. Mislim da je to veliki uspjeh i stanara, i nas, i šire urbane zajednice, jer su nam, primjerice, neprekidno pomagali članovi Društva arhitekata Zagreba — arhitekti i mislioci poput Bogdana Budimirova, Nike Gamulina, Vladimira Mattionija, pokojnih Borisa Magaša (autora Poljudskog stadiona) i Fedora Kritovca… Kritovac je inače stanovao u Vojnovićevoj ulici i projektirao je prvi park ispred Vitićevog nebodera, kao posve mladi arhitekt koji se razumio u hortikulturu.

bacaci-sjenki_7

Budući da ovdje borave od početka dvijetisućitih, zanimalo nas je kako Boris i Bacači sjenki tumače promjene koje su u međuvremenu zahvatile kvart. Idu li one ruku pod ruku sa životnim ritmom stanovništa i kako se očituju?

BB: Kako ja inače dolazim iz zapadnog dijela centra, iz kvarta oko Britanca, Bosanske ulice, Trga Francuske Republike, kvarta obilježenog kulturnim žarištem nekadašnje Kinoteke… Početak rada u Martićevoj za mene je značio otkrivanje ovog kvarta. Poluslijepa Laginjina ulica bila mi je potpuno otkriće. Radeći na projektu Vitić pleše, istraživali smo cijeli kvart jer smo htjeli skupiti obiteljske fotografije živućih ljudi, kako bi nam pomogle rasvijetliti vrijeme njegove izgradnje. Otkrili smo nevjerojatne stvari. Primjerice, preko puta Vitićevog nebodera živio je brat narodnog heroja Janka Gredelja, također stari partizan, koji nam je pričao kako su sami podizali kvart.

Za vrijeme socijalizma počinjalo se raditi jako rano ujutro, već od 6 h, pa negdje do 2 popodne, nakon čega se odlazilo doma na ručak i potom bi se išlo graditi kvart. Izgradili su ga ljudi koji su ovdje živjeli, sve do 50-ih ili 60-ih godine bile su organizirane radne akcije. Kompletni dio grada istočno od Vitića tad je bio tvornički, radnički, tu su bile klaonice, firme poput Elke, Sile, tu je bio Arko… Zgrada u kojoj se nalazimo, kao i sve uokolo, bile su najamne zgrade za radnike i službenike. Ja sam sa svojih 15-16 godina radio u Badelu na pokretnoj traci, kako bih zaradio za ljetovanja i putovanja… Tako sam cijelu tvornicu upoznao iznutra.

bacaci-sjenki_4

Bacači sjenki pretvorili su Vitićev neboder u kulturni centar, jer su predavanja i prezentacije svih umjetnika koje smo ugostili tijekom projekta prvo održane u neboderu za njegove stanare, uz koncerte na krovu i slične sadržaje. No, ako je nešto definitivno promijenilo identitet kvarta, onda je to Booksa. Proširene sastanke kućnog savjeta održavali smo i u Booksi, van njihovog radnog vremena. Možda smo dva od pet sastanaka uspjeli organizirati u prostoru lokalne mjesne zajednice, jer su one u međuvremenu počele funkcionirati posve po partijskom ključu, HDZ-ovom, SDP-ovom ili HNS-ovom, ovisno o tome tko je “držao” koji kvart… Nekoć su mjesne zajednice zaista bile žarišta življenja lokalne kulture. Kad su Haustor, Film ili Prljavci počeli svirati, nastupali su po mjesnim zajednicama i domovima kulture, na Barutanskom jarku, Utrini, posvuda… S raspadom Jugoslavije, s propašću mreže mjesnih zajednica, one su izgubile vrlo važnu ulogu u koheziji lokalnog stanovništva.

Booksa je u tom smislu promijenila vizuru kvarta, smjestila ga je na određeno mjesto u svijesti mladih ljudi i kulturnjaka. Vrlo brzo, počeli su se stvarati novi sateliti — Divas café, razne zalogajnice… Kafići su kod nas oduvijek bili dinamična mjesta okupljanja i stvaralačke razmjene. Naposljetku, cijela Martićeva, otpočetka do Kvatrića i “Šimeta”, restorana koji svi poznajemo (i koji je zapravo kod Duje, ali je Kod Šime), postala je jedna okosnica kojom ljudi rado šeću i u njoj borave. Ljudi stvaraju prostor, vežu se za njega — ako te s prostorom ne vežu emocije, on je za tebe prazan.

bacaci-sjenki_3

Još nešto nismo spomenuli, a važno je — Operacija: grad 2005. godine. Gotovo 60 kulturnih, umjetničkih i humanitarnih udruga udružilo se pod vodstvom 5-6 organizacija koje su pokrenule platformu Zagreb, Kulturni kapital Evrope 3000. i Savez udruga Klubtura. Bile su tu Platforma 9,81, BLOK-ov UrbanFestival, WHW, Mama, pa i mi… Uložili smo sva svoja sredstva, skupili smo oko milijun kuna i tijekom desetak dana manifestacije u tvornički blok Badel-Gorica unijeli smo ogromnu količinu nekonvencionalnog, uzbudljivog kulturnog sadržaja. Badelova zgrada bila je u solidnom stanju, ali Goricu su UrbanFestival i Bacači sjenki sami očistili od vrha do dna. Tamo je prvi put izvedena naša predstava Ex-pozicija koja kontinuirano igra već deset godina. Bio je to jedan od prvih pokušaja da se kvart i cijeli grad uistinu ožive. Zaista smo pokušavali privući lokalne stanovnike i komunicirali smo s njima na razne načine, no tada su ovdje još uvijek obitavali uglavnom umirovljenici. Njima je sve to bilo potpuno, potpuno, potpuno novo, ali danas možda više i nije. Danas svi dolaze u Booksu i druga slična mjesta, ali tada je to bila potpuno nova, pionirska pojava.

 

 
 

POVEZANO

Program bar

Bar Program smjestio se u prostoru bivšeg šarmantnog bistroa Divas. Saša Žerajić, nezaobilazno i omiljeno lice Divasa, koji je ondje radio od otvaranja, odlučio je u istom prostoru realizirati vlastiti koncept.

PULS*AR

PULS*AR je osnovan u prosincu 2013. godine, kao nova postava etabliranih arhitekata s velikim iskustvom stečenim kroz individualnu profesionalnu karijeru od gotovo dvadeset godina. Uz njihovo zajedničko djelovanje vezan je širok raspon različitih koncepata, dizajna i realizacija projekata, čime su zaslužili brojne međunarodne nagrade i priznanja.

Atelier Ane Barbić Katičić

Ana Barbić Katičić kontinuirano, 15-ak godina (od završetka studija na Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu), samostalno i skupno izlaže u Hrvatskoj i inozemstvu (Francuska, Belgija, Izrael). Do sada je izlagala 20-ak puta samostalno.

Dom sindikata grafičara

Sindikat grafičke i nakladničke djelatnosti Hrvatske je sa svojih 147 godina neprekidnog rada najstariji sindikat u Hrvatskoj, ali i šire, osnovan kao Hrvatsko tipografičko društvo.

Kreativni centar Ledana

Unutrašnjost bloka u Bauerovoj 19 jedan je od primjera dugogodišnjeg nastojanja za očuvanjem bivšeg industrijskog kompleksa tvornice leda kao prostora od javnog značaja, a protiv pokušaja njegove privatizacije.