Mobile menu button
Design District Zagreb logo
PRETHODNI POST

LANA CAVAR: U Vitićevom neboderu modernizam još živi u svom starom, asketskom luksuzu

SLJEDEĆI POST

DARIA BLAŽEVIĆ I DARIO DEVIĆ: Kinoklub Zagreb je produktivniji nego ikad prije

 

DIRK AUER: Ovo susjedstvo je sasvim dovoljno zanimljivo

 

“Kad god posjetim novi grad, nastojim boraviti u četvrti u kojoj mogu doživjeti pomalo od svega, a ne samo otmjenost grada ili tako nešto.” 

Dirk Auer je njemački novinar koji trenutno živi na relaciji između Zagreba i Beograda. Kad je u Zagrebu, redovito boravi u kvartu i često ga se može sresti u Croatian Design Superstoreu, Booksi ili Divasu, gdje običava raditi. Dirk se 2006. preselio u Sofiju 2006. kao istočnoeuropski dopisnik za različite njemačke medije, dok je u Srbiju i Hrvatsku došao 2013. Uglavnom se bavi temama ljudskih i manjinskih prava, migracijama i društvenim pokretima, kao i posljedicama raspada Jugoslavije. Osnivač je mreže Balkan:biro koja okuplja novinare njemačkog govornog područja u regiji Jugoistočne Europe. S Dirkom smo porazgovarali o njegovim putovanjima, poslu i vlastitom viđenju kvarta koji je njegov zagrebački dom.

DAV_1490

Dirk Auer: Prije otprilike deset godina preselio sam se u Sofiju, glavni grad Bugarske. Tamo sam živio punih sedam godina, a dospio sam onamo jer sam primio istraživačku stipendiju čiji je program također bio povezan s Beogradom i Srbijom. U to sam vrijeme pretpostavljao da je Bugarska Zapadnoj Europi potpuno nepoznata.

Kad sam došao u Sofiju, nisam mogao razgovarati s lokalnim stanovništvom na njihovom jeziku, nisam mogao čitati domaće novine jer nisam poznavao ćirilicu, nisam znao ništa o tom gradu, on dotad za mene praktički nije postojao. No, živeći u Sofiji, sve više i više sam se zanimao za regiju bivše Jugoslavije. Koristeći Bugarsku kao bazu, proputovao sam Srbiju, Makedoniju, Kosovo i druge zemlje. Nakon punih sedam godina boravka u Sofiji, odlučio sam da je došlo vrijeme za ponovni pomak u zapadnom smjeru.

Kao freelance novinar, imam slobodu pisati o gotovo svemu što mi padne napamet, svemu što mi se čini zanimljivo. Migranti i procesi migracija jedna su od glavnih tema kojima se bavim otkako sam došao u regiju. Istražujući različite aspekte teme, pisao sam godinama o izbjeglicama s Kosova u Njemačkoj, posebno Romima koji su devedesetih napustili Kosovo. Njemačke vlasti su im dopustile da ostanu u zemlji vrlo dugo, jer je službena politika glasila da Kosovo nije sigurno za etničke manjine, pa još nije bilo vrijeme da ih vlast vrati nazad. Međutim, posljedica takve politike bila je i ta da su izbjeglice, prirodno, zasnivale obitelji u Njemačkoj, u periodu dugom više od petnaest godina. Mnogo je djece bilo rođeno.

Kad je Kosovo ostvarilo samostalnost, njemačka vlada je počela te ljude deportirati nazad. Nažalost, zbog toga se danas na Kosovu mogu sresti mladi ljudi koji tamo nikad prije nisu bili, koji ne govore ni srpski ni albanski, nego samo njemački i nije im uopće jasno što da tamo rade ni zašto su tamo dospjeli. Potpuno su otuđeni. Ako ih pitaš odakle su, odgovorit će ti: pa iz Essena, Hamburga, Dresdena… Bila je to tema kojoj sam se intenzivno posvetio.

Radim ponajviše za radio. Razlog je jednostavan: to je medij koji podržava duže forme, sve do jednog sata trajanja, što mi omogućava da se koncentriram na jednu priču i njome se sustavno bavim. U principu, ne pokrivam samo užepolitičke teme. Ponekad to ipak činim, npr. u vrijeme izbora ili neposredno poslije, ali ni tada ne pišem vijesti, nego više kontekstualne komentare. Na primjer, nedavno sam napisao prilog dug dvadesetak minuta povodom dvadesete obljetnice Daytonskog sporazuma.

Kad sam prvi put došao u Zagreb, s prijateljima sam unajmio stan upravo ovdje, u Martićevoj. Bilo je to prvo mjesto koje sam uopće upoznao u Zagrebu. Proveo sam ovdje tri dana i praktički nismo napuštali kvart. U redu, naravno, prošetali smo Gornjim gradom, po centru i bližoj okolici, ali najviše smo vremena proveli upravo ovdje. Zatim sam se zaljubio, a igrom slučaja ona živi u blizini stana kojeg smo tada unajmili. Ipak, ako moram usporediti ovaj kvart s nekim drugima, nisam siguran mogu li, no mislim da je ovaj sasvim dovoljno zanimljiv.

DAV_5291

Riječ je o vrlo miješanoj četvrti. Tu ima i malih dućana i fancy dućana, malih umjetničkih galerija i sličnih prostora… Ima i salona namještaja, pekarnica, malih restorana… Mješovitost kvarta bio je moj prvi dojam, što se odnosi i na stanovništvo. Zapravo, to je ono što mi se ovdje najviše sviđa. Kad god posjetim novi grad, nastojim boraviti u četvrti u kojoj mogu doživjeti pomalo od svega, a ne samo otmjenost grada ili tako nešto. Primjerice, križanje na početku Martićeve za mene je vrlo simbolično. Pretpostavljam da nisu svi oduševljeni Kikom, dućanom preko puta Croatian Design Superstorea, čak se ni meni ne sviđa njihova odjeća, ali svjestan da mnogi ljudi tamo kupuju robu jer nemaju puno novaca. Postojanje Kika i Croatian Design Superstorea jednog nasuprot drugog odražava mješovitost gradskog stanovništva.

U Berlinu se nalazi četvrt Kreuzberg. Prije pada Zida bila je smještena tik do granice s Istočnim Berlinom. Ona se zapravo nalazilo u središtu grada ako smo ga promatrali kao cjelinu. Tada nije bilo pretjerano atraktivno, pa se uselilo mnogo migranata, uglavnom Turaka, doselili su se studenti, umjetnici, kreativni ljudi… Bio je to vrlo živahan kvart. Rente su bile izrazito niske i mogli ste preživjeti gotovo bez novaca. Kvart je bio lijevo orijentiran, no polako se počeo mijenjati, pogotovo posljednjih godina. Danas je to atraktivno susjedstvo, fasade su sređene, a nakon što je Zid srušen postalo je strogi centar grada. Dogodila se gentrifikacija koja je započela upravo doseljavanjem ‘kreativaca’. Prva generacija ljudi koja je kvart učinila zanimljivim polako se iseljava, jer je postao privlačan imućnim ljudima, zbog čega su rente rasle kao lude. To je potencijalna opasnost za sva slična susjedstva u drugim europskim gradovima.

DAV_5284

Volim raditi izvan kuće, no dan mi započinje s prvih par radnih sati unutar četiri zida, a napuštam dom kada postanem gladan, noseći sve sa sobom, kompjuter i ostalo… Ranije sam svakodnevno radio u Booksi, koja je jako ugodno mjesto za to, no malo sam se zasitio, pa sada više vremena provodim u Divasu. Sviđa mi se biti okružen hrpom ljudi, ali potpuno se isključiti i raditi. Također, na tim mjestima nema nikakvog pritiska jer i drugi ljudi ondje rade, što mi u potpunosti odgovara. A kad ogladnim, ponovno promijenim mjesto.

U planiranje unapređenja kvarta mora biti uključeno lokalno stanovništvo, a ne samo ljudi koji ovdje kraće ili duže rade. Prema mom iskustvu, u takvim slučajevima ključno je izgraditi infrastrukturu koja neće ovisiti samo o prilozima kreativne zajednice. Građane se mora pitati kako oni žele da njihov kvart izgleda. Problematično je to što ‘običnim’ ljudima nije uvijek nužno stalo do projekata kreativnih industrija, koliko je stalo ljudima iz poslovnog svijeta. Osnovna razlika između Berlina i Zagreba i razlog zašto se gentrifikacija ovdje vjerojatno neće dogoditi, barem ne u tim razmjerima, je činjenica da u Zagrebu većina ljudi posjeduje stanove u kojima živi. Ako želite razvijati kvart u određenom smjeru, morate biti svjesni da će u jednom trenutku svima postati vrlo atraktivan, pa trebate biti oprezni da lokalno stanovništvo ne bude isključeno. U Parizu ili Londonu gotovo nitko od nekadašnjih vlasnika zgrada više ne živi u centru, to su kvartovi za poslovne prostore i turiste. Rezultat tog procesa je da svi veći gradovi počinju nalikovati jedan drugom.

 
 

POVEZANO

Program bar

Bar Program smjestio se u prostoru bivšeg šarmantnog bistroa Divas. Saša Žerajić, nezaobilazno i omiljeno lice Divasa, koji je ondje radio od otvaranja, odlučio je u istom prostoru realizirati vlastiti koncept.

PULS*AR

PULS*AR je osnovan u prosincu 2013. godine, kao nova postava etabliranih arhitekata s velikim iskustvom stečenim kroz individualnu profesionalnu karijeru od gotovo dvadeset godina. Uz njihovo zajedničko djelovanje vezan je širok raspon različitih koncepata, dizajna i realizacija projekata, čime su zaslužili brojne međunarodne nagrade i priznanja.

Atelier Ane Barbić Katičić

Ana Barbić Katičić kontinuirano, 15-ak godina (od završetka studija na Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu), samostalno i skupno izlaže u Hrvatskoj i inozemstvu (Francuska, Belgija, Izrael). Do sada je izlagala 20-ak puta samostalno.

Dom sindikata grafičara

Sindikat grafičke i nakladničke djelatnosti Hrvatske je sa svojih 147 godina neprekidnog rada najstariji sindikat u Hrvatskoj, ali i šire, osnovan kao Hrvatsko tipografičko društvo.

Kreativni centar Ledana

Unutrašnjost bloka u Bauerovoj 19 jedan je od primjera dugogodišnjeg nastojanja za očuvanjem bivšeg industrijskog kompleksa tvornice leda kao prostora od javnog značaja, a protiv pokušaja njegove privatizacije.