Mobile menu button
Design District Zagreb logo
PRETHODNI POST

KASIM ČORIĆ: Ljudi sami prepoznaju sve što je drugačije

SLJEDEĆI POST

JONATHAN BOUSFIELD: Živjeti oronulu modernost

 

JELENA BANDO: Sva nova zbivanja odjednom su me zapljusnula

 

Ususret nadolazećem međunarodnom festivalu ilustracije 36 Mountains, koji se održava od 2. do 4. rujna u galeriji Bačva Doma HDLU-a, porazgovarali smo s njegovom osnivačicom i umjetničkom ravnateljicom, slikaricom i ilustratoricom Jelenom Bando.

Pričali smo o Jeleninom umjetničkom radu, njezinom životu u Berlinu i Parizu te povratku u Zagreb, kao i odnosu prema kvartu u kojem je pronašla svoj sadašnji dom — dinamičnoj okolici Martićeve ulice. Dakako, predstavila nam je i sam festival na kojem ove godine, u njegovom drugom izdanju, izlaže najviše autora/ica dosad, bilo iz Hrvatske, bilo iz inozemstva.

Inače, Jelena je slikarica i ilustratorica — diplomirala je na Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu 2012., dok je u Njemačkoj (Wurzburg, Berlin) i Francuskoj (Pariz) boravila studijski i rezidencijalno. Izlagala je na dvanaest samostalnih izložbi u Hrvatskoj, Njemačkoj, Švedskoj i Francuskoj, te na tridesetak skupnih izložbi u zemlji i inozemstvu. Dobitnica je dvaju nagrada za crtež i grafiku (Galerija SKC, Beograd; 15. bijenale crteža, Beograd). Započeli smo s uvidom u Jeleninu recentnu izložbu Susreti u nestajanju, koja se održala u Galeriji VN u svibnju ove godine.

BK: Kako se tvoj rad formirao s obzirom na gradove u kojima si živjela?

JB: Crtajući i slikajući, mnogo se osvrćem na svoju okolinu i ljude oko sebe. Naravno, ne nužno neposredno oko mene — npr. posljednji ciklus koji sam završila ticao se mog života u Francuskoj, no puno je ‘sitnih’ radova koje radim kod kuće, a ne u ateljeu, inspirirano ovdašnjim okruženjem. Riječ je o malim dnevnicima nastalima gledanjem kroz prozor, no ne stvaram ih tako da izravno izvlačim scene iz svakodnevnice, nego prije osmišljavam određenu temu koja se ne mora zbivati ovdje, ali životni prostor na nju može utjecati. Za Galeriju VN kreirala sam rad u formi velikog crteža s temom plemena sa sjevera i juga Afrike te iz Južne Amerike i Mongolije. Zanimale su me njihove priče koje sam istraživala u knjigama i na internetu, čije sam elemente transponirala u svoju viziju. Moji radovi najčešće nastaju kao spojevi dvaju polova — istraživačkog i intimnog.

Autorica: Jelena Bando
Autorica: Jelena Bando

Moje prvo duže inozemno iskustvo dogodilo se zahvaljujući studijskom boravku na programu Erazmus na Sveučilištu u Wurzburgu pri Odjelu komunikacijskog dizajna, nakon čega sam provela godinu dana u Berlinu. Potom sam otišla u Pariz gdje sam uspjela dobiti posao kao vodič za turiste u Louvreu, koje sam provodila muzejem i govorila im o umjetničkim djelima. Naravno, na engleskom, što me potaknulo da upišem francuski u školi stranih jezika. Najviše ljudi koje sam upoznala u školi došlo je upravo iz Afrike pa otuda potječe moje zanimanje za taj kontinent i njegovu kulturu.

Susreti u nestajanju 02

Zahvaljujući učenju jezika i boravku u školi upoznala sam hrpu ljudi i počelo me zanimati puno toga sa čime prije nisam bila u doticaju, u smislu različitih kultura, utjecaja… Kako nisam naučila čitati i pisati francuski, nego samo donekle govoriti, primila sam se literature tek kad sam se vratila u Zagreb i tu je zapravo počelo pravo istraživanje o tim temama. Sada se u biti bavim sjećanjima na moj život ondje, a njihovom središnjom temom mogao bi se nazvati svijet između stvarnosti i mašte. Ono što sam upila u Francuskoj ovdje sam pretočila u rad na način koji mi se činio poticajnim.

Susreti u nestajanju 03

BK: Neizbježne su usporedbe životnih navika ‘doma’ i ‘vani’. Kakve su veze, a kakve razlike između gradova u kojima si boravila?

JB: Između Berlina i Zagreba ima sličnosti u smislu da i jedan i drugi gaje ‘kvartovski đir’. Trenutno, dečko i ja funkcioniramo u ovom dijelu grada — Kvatrić, Martićeva i okolica, no u Berlinu sam živjela isto tako — imala sam svoj kvart u kojem sam boravila i radila, gdje sam gotovo sve poznavala i tako stvarala svoju vlastitu sredinu. S druge strane, Pariz je dosta agresivan, nema takve prisnosti jer je grad zaista ogroman. Potkraj mog boravka tamo bilo mi je već pomalo dosta i vrativši se u Zagreb osjetila sam olakšanje. U Parizu sam bila Hrvatica s adresom u Francuskoj i kao hrvatska umjetnica nedovoljno zanimljiva baš zato što sam tamo živjela i stvarala. Govoreći iz vlastitog iskustva, čini mi se da možemo puno bolje proći kao građani/ke Hrvatske koje zovu da izlažu vani. Barem je meni tako lakše. Ipak, u inozemstvu sam naučila mnogo toga i vratila se u Zagreb maksimalno pročišćena i nastavila raditi punom parom.

BK: Kako doživljavaš kvart u kojem si se nastanila? Koje su njegove prednosti?

JB: Prije nego što sam se odselila, nisam nikad doživljavala ovaj kvart kao posebno ‘ludo’ mjesto. No, nakon što sam se vratila, posjećujući često prijateljicu ovdje, dolazeći iz Mlinova (gdje sam živjela s roditeljima), od Draškovićeve do nje uvijek sam išla pješke. Tada sam polako shvatila da je ovo sjajno mjesto — ranije sam u kvartu zalazila skoro samo u Džamiju, zbog izložbi i sličnih sadržaja. Prečesto sam zaobilazila ovaj dio grada. Isto tako, prije nekoliko godina sigurno nije bilo sadržaja kakvih ima danas — biciklističkih dućana i drugih s planinarskom operom, čak i toliko pekara… Pekare su oživjele kvart (smijeh)! Također, budući da me nije bilo neko vrijeme, sva nova zbivanja odjednom su me zapljusnula. Dogodio mi se ‘vau’ efekt!

Mjesto koje želim izdvojiti u kvartu je Kinoklub Zagreb, naravno! Tamo sam visila tijekom cijele srednje škole, iako nisam išla ni u jednu od obližnjih Križanićevih, nego u XVIII gimnaziju. Ipak, moje društvo iz škole stalno je silazilo u kafić u KKZ-ovom podrumu. Valjda nam se nije sviđala atmosfera na Šalati, s Papayom i sličnim ‘šminkerskim’ mjestima. Danju smo bili tamo, a noću u Močvari, KSET-u, Spunku… Bili smo, reći ćemo, ‘alternativna’ generacija. Nakon srednje dugo vremena nisam ni pomislila na KKZ, no odnedavno s ekipom opet često dolazim! Nekoliko mojih prijatelja radi u digitalnoj agenciji 404 na Trgu žrtava fašizma, a njima je KKZ super jer ih ima puno u firmi, a tamo ima puno prostora… Zatim, u kvartu nema puno takvih kafića. I tako smo opet svaki petak svi skupa u KKZ-u! Ukratko, život ovdje svojevrsna je obnova ‘henganja’ na klupicama, KKZ-a… Svega što sam nekoć doživjela, a sada opet proživljavam.

Jelena Bando 03

BK: Možeš li nam ukratko predstaviti festival 36 Mountains otpočetka do danas?

JB: Manifestacija 36 Mountains bila je putujuća izložba prije nego što će postati festival, s otvorenjima u Zagrebu, Ljubljani i Parizu. Međutim, pokazalo se da je trenutno bolji put ovdje organizirati festival ilustracije nego izložbu u inozemstvu, i to s javnim natječajem za izlaganje. Festival podrazumijeva događanje s različitim tipovima programa, svašta se može odvijati, dok je izložba ipak samo — izložba. K tome, osjećala sam da Zagrebu nedostaje upravo festival ilustracije, jer ovdje i drugdje u Hrvatskoj mnogo mladih autora/ica koketira s tim medijem, pa sam htjela da se svi međusobno što više povežu, a i sama sam ih željela sve upoznati. Također, natječaj nije namijenjen samo ilustratorima, svatko tko crta može se prijaviti, a 36 Mountains smo nazvali festivalom ilustracije kako bismo lakše promovirali cijelu priču. Mladi se žele time baviti, mladi se time bave, pa onda napravimo platformu da se lakše predstavljaju! Ilustracija je povezana s najrazličitijim vrstama kreativnog izražavanja. Autori/ice su slobodni referirati na sve što ih zanima i koristiti koje god tehnike požele, što ju čini idealnim medijem vizualne komunikacije.

Jelena Bando 04

BK: Po čemu se drugo izdanje festivala razlikuje od prošlogodišnjeg? Kakvi su noviteti?

JB: Ono što najviše karakterizira festival ostalo je isto, a to je medij kojim se umjetnici predstavljaju na glavnoj izložbi — blokovi za crtanje izrađeni u japanskom stilu, poput harmonike za razvlačenje. Sve ostalo je novo, od prostora održavanja festivala, broja umjetnika koji sudjeluju u festivalu i veličine cijelog projekta. Kad pogledam unatrag, vidim veliki napredak od jedne male inicijative do ovogodišnje ozbiljne organizacije. Dakle, glavna izložba održava se u galeriji Bačvi Doma HDLU-a, a otvorenje je u 2. rujna u 19 h. Izlaže 36 umjetnika/ica koji su pobijedili na natječaju te još 10 pozvanih, što je skoro duplo više nego prošle godine. Drugog dana festivala razgovarat ćemo s umjetnicima o puno zanimljivih tema, a neki od sugovornika su OKO, Vedran Klemens, Jakob Feltsen, Tena Letica Tkalčević i Nina Mršnik. Tu je i zabavni program ispred Džamije uz naše DJ-e i lounge prostor za uživanje. Također, posjetitelji će imati priliku vidjeti i instalaciju Planina Ivana Lušičića LIIK-a, a očekuje ih i iznenađenje o kojemu ne bih pričala prije otvorenja.

U svakom slučaju, htjela bih reći da mi je bez obzira na velike promjene najdraži dio organizacije još uvijek zaprimanje blokova koji mi na razne načine dolaze na kućnu adresu. Kad ih otvorim uvijek se iznova iznenadim kreativnošću ljudi koji ispunjavaju taj možda nezahvalni format. Drago mi je kad vidim koliko im to znači i koliko se trude, stoga bih se i ovom prilikom htjela zahvaliti svima, pa i onima koji su se prijavili na ovogodišnji natječaj, no nisu prošli.

Jelena Bando 05

BK: Kako je došlo do suradnje s Jägermeisterom na natječaju ‘Ispričaj svoju Jägermeister priču’ i kako će se radovi troje nagrađenih ilustratora/ica (Klarxy, Vuković i Udovičić) koristiti u daljnjoj promociji brenda?

JB: Surađivala sam uspješno s Jägermeisterom na jednom drugom projektu, a igrom slučaja smo krenuli zajedno i u ovaj. Svidjelo mi se što smo u startu kliknuli i i što smo pronašli puno ideja za suradnju. Mogu slobodno reći da je, između ostalih, njihov pristanak pokroviteljstva festivala omogućio ovaj rast o kojem sam pričala u odgovoru na prethodno pitanje. Također, Jägermeister će odlučiti kako će dalje koristiti nagrađene radove, a mi iz organizacije smo ponosni što smo umjetnicima omogućili još jedan način promocije, a s druge strane tvrtkama dali eventualni poticaj na suradnju s umjetnicima.

BK: Jesu li hrvatski ilustratori i ilustratorice kolektivno prisutna na međunarodnoj sceni? Jesu li prepoznati kao dio zajedničke domicilne scene? Ako nisu, to postići?

JB: Mislim da je tu još uvijek riječ o pojedinačnim uspjesima nekih od naših ilustratorica i ilustratora, kojih dapače ima dosta. Jedan od načina kako postići prepoznatljivost scene je i platforma našeg festivala, koji se trudi razvijati scenu, razvijati suradnju među umjetnicima, povezati mlade s već etabliranim umjetnicima, dati im priliku da izlažu zajedno sa svojim uzorima. S obzirom na našu malu scenu, pokušavamo dati priliku i mladim umjetnicima iz regije, pa je tako festival postao i mjesto susreta umjetnika iz susjednih zemalja, što svakako razvija suradnju među njima i daje im priliku da se upoznaju, dalje međusobno razvijaju i stvaraju scenu.

Više o Jeleninom radu saznajte ovdje.

 

 
 

POVEZANO

PULS*AR

PULS*AR je osnovan u prosincu 2013. godine, kao nova postava etabliranih arhitekata s velikim iskustvom stečenim kroz individualnu profesionalnu karijeru od gotovo dvadeset godina. Uz njihovo zajedničko djelovanje vezan je širok raspon različitih koncepata, dizajna i realizacija projekata, čime su zaslužili brojne međunarodne nagrade i priznanja.

Program bar

Bar Program smjestio se u prostoru bivšeg šarmantnog bistroa Divas. Saša Žerajić, nezaobilazno i omiljeno lice Divasa, koji je ondje radio od otvaranja, odlučio je u istom prostoru realizirati vlastiti koncept.

Atelier Ane Barbić Katičić

Ana Barbić Katičić kontinuirano, 15-ak godina (od završetka studija na Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu), samostalno i skupno izlaže u Hrvatskoj i inozemstvu (Francuska, Belgija, Izrael). Do sada je izlagala 20-ak puta samostalno.

Dom sindikata grafičara

Sindikat grafičke i nakladničke djelatnosti Hrvatske je sa svojih 147 godina neprekidnog rada najstariji sindikat u Hrvatskoj, ali i šire, osnovan kao Hrvatsko tipografičko društvo.

Kreativni centar Ledana

Unutrašnjost bloka u Bauerovoj 19 jedan je od primjera dugogodišnjeg nastojanja za očuvanjem bivšeg industrijskog kompleksa tvornice leda kao prostora od javnog značaja, a protiv pokušaja njegove privatizacije.