Mobile menu button
Design District Zagreb logo
PRETHODNI POST

JELENA BANDO: Sva nova zbivanja odjednom su me zapljusnula

SLJEDEĆI POST

ANA UGARKOVIĆ: Mali bar živi svoj vlastiti život

 

JONATHAN BOUSFIELD: Živjeti oronulu modernost

 

Nekoć Britanac u Zagrebu, a danas u potpunosti njegov građanin, Jonathan Bousfield savršena je osoba za razgovor o sličnostima i razlikama između hrvatske i engleske (alternativne) kulture.

Pisac i novinar u području turizma i kulture, Jonathan je imao sreće upoznavati Zagreb u doba kad su se njegove “podzemne” karakteristike taman počele oporavljati od ratne i poratne depresije 90-ih. Uronio je u gradsku scenu ispunivši se njome, ali su mu englesko porijeklo i spisateljski dar omogućili da ju promatra s određene distance, oslikavajući istodobno objektivnu i očaranu sliku grada. Pored svakodnevnog rada i obiteljskog života sa ženom i djecom, Jonathan Bousfield okušao se i u pisanju strip-serijala Crimson Lagoon (sa crtačem Igorom Hofbauerom), a također piše i uređuje vlastiti blog Stray Satellite (www.straysatellite.com), posvećen kulturi, povijesti i povremeno putovanjima. U ovom smo razgovoru samo načeli površinu njegovih interesa.

Jonathan Bousfield 2

BK: Kada si shvatio da si se zaljubio u Zagreb (i Hrvatsku) te se odlučio nastaniti ovdje?

Jonathan Bousfield: Ne vjerujem da je moguće zaljubiti se u bilo koji grad ili državu, čak ni one odakle potječeš; ako ti se sviđaju toliko da su ugodni za život, to bi trebalo biti dovoljno. Putovao sam regijom kao student još 80-ih te sam počeo učiti jezik, iako ga poslije dugo vremena nisam govorio. Zatim sam počeo raditi za Rough Guides, britansku izdavačku kuću specijaliziranu za produkciju turističkih vodiča. Hrvatska nije bila prva zemlja o kojoj sam pisao za Rough Guides, no postala je najvažnija, dijelom stoga što sam to oduvijek želio učiniti, a dijelom zato što je to postala najprodavanija knjiga koju sam ikad napisao (a za RG sam radio i na vodičima kroz Poljsku, Bugarsku, Austriju, Baltičke zemlje, itd.).

Kako je Hrvatska turistima postajala sve privlačnija i privlačnija, objavljivali smo sve novija i novija izdanja knjige, tako da sam ubrzo provodio više vremena u Zagrebu nego u Londonu. A budući da sam nekoliko godina ranije krenuo učiti hrvatski, ovdje sam se otpočetka boravka osjećao kao kod kuće. Postoji još jedan razlog zašto sam se okućio u Zagrebu, i to manje očigledan (dapače, sam sebe sam iznenadio kad sam to shvatio): rodio sam se i odrastao u Leedsu u sjevernoj Engleskoj, gradu velikom otprilike poput Zagreba, koji nudi slične kulturne mogućnosti i posjeduje podjednak balans između urbane ljepote i ružnoće kao i Zagreb te ima gotovo jednako dugu tradiciju punka, post-punka i alternativnog rocka. U tom smislu, Leeds i Zagreb sličniji su nego što se na prvi pogled čini. Odrastao sam pohodeći koncerte bendova kao što su The Clash, Gang of Four i Joy Division, grupa koje su oduvijek voljele određene skupine Zagrepčana.

BK: To je trebalo biti moje sljedeće pitanje… Kad smo bili kod tebe u stanu primijetio sam ploču lokalnog alternativnog benda Trobecove krušne peći. Činiš se dobro informiran o lokalnoj sceni, pa me zanima što si originalno pronašao Zagrebu u smislu glazbe i kulture općenito?

JB: Kad sam došao u Zagreb 1999., prvi put sam ostao nekoliko mjeseci. Putem prijatelja sam praktički odmah saznao za klub Močvara i postao redoviti posjetilac. Pretpostavljam da su mnogi ljudi koje poznajem ovdje bili među tim prvim posjetiocima Močvare. Među njima sam se već osjećao star jer sam tada bio u svojim srednjim tridesetima (smijeh). Ondje sam naletio na važna i osebujna lica ― od etno-glazbenice Dunje Knebl do likovnog umjetnika i glazbenika Milana Manojlovića Mancea (svojedobno opisanog kao “hardcore verzija Arsena Dedića“, op. ur.). Ako bih morao odabrati neke od najboljih koncerata koje sam vidio u Zagrebu, Manceova svirka u Močvari 1999. definitivno bi se našla na vrhu liste. Također sam upoznao Igora Hofbauera ili barem otkrio njegove rane radove. U to vrijeme često sam išao i u KSET ― tada je Mate Škugor organizirao koncertni program, pa se uvijek moglo pogledati nešto doista izazovno ― od alt-rocka do free jazza. Za mene je to bila utabana staza!

Jonathan Bousfield 3

BK: Kako su se te brojne aktivnosti odražavale na tvoj rad?

JB: Pisati vodiče za izdavača kao što je Rough Guide oduvijek je bilo prilično kul jer kuća potiče svoje autore na razvijanje vlastitih interesa. Imao sam luksuz upuštanja u svoje kulturne opsesije, kao i pisanja o temama važnima u struci, poput posjećivanja mnogih barova i restorana. Dan-danas je srednjestrujaško putopisanje puno komercijalnije, a individualni karakter autora mnogo je teže prepoznati; i da, teže je raspoznati koji su autori zaista obišli mjesta o kojima pišu. Pokušavam pisati o Hrvatskoj i drugim zemljama Srednje i Istočne Europe kao o suvremenim društvima punim relevantnih i aktualnih ideja, a ne (samo) kolekcijama spomenika i proizvoda namijenjenih turistima. Također sam imao sreće pisati nekoliko godina za Time Out Croatia, a uredništvo je bilo potpuno otvoreno za moje prijedloge tekstova o kulturi i umjetnosti. K tome, za drugu periodiku pišem o povijesti kulture ili jednostavno stavljam tekstove na svoj blog.

BK: Što je kumovalo suradnji s Igorom Hofbauerom na strip-serijalu Crimson Lagoon, za koji si pisao scenarij?

JB: Jednostavno poznajem Igora i volim njegov grafički stil! Izvorna ideja bila je proizvesti priču koja će izvući ono najbolje u njegovom grotesknom, znanstveno-fantastičnom i noir načinu crtanja. Inicijalni plan bio je napisati kratku priču o distopijskom turističkom kompleksu, dugu dvije stranice, samo zato da to napravimo. Razni elementi pripovijesti tek su se poslije počeli slagati i rodio se serijal. Naposljetku se strip rastegnuo na dvadeset stranica. Nekoliko godina poslije originalne ideje, tri epizode Crimson Lagoon napokon su objavljene u Globusu tijekom kolovoza 2015, a imamo još priča u pričuvi! Igor je nedavno objavio svoju samostalnu knjigu stripova Mister Morgen, koju je publika iznimno dobro prihvatila. Njega se prečesto vidi “samo” kao dizajnera plakata ili crtača stripova; ja sam pak uvjeren da je on jedan od najvećih hrvatskih pripovjedača.

Crimson Lagoon

BK: Kako to da si se nastanio u ovom dijelu grada?

JB: Moja žena je kupila stan u Martićevoj neposredno prije nego što smo prohodali, pa je bilo prirodno da se preselim kod nje! Ovdje smo već pet godina. Martićeva je zanimljiv dio grada jer u jednoj ulici predstavlja mnogo nivoa razvoja Zagreba, od stambenih blokova iz 19. stoljeća do prošlostoljetnog modernizma, a sadrži barem dva arhitektonska remek-djela ― Iblerov ili Drveni neboder i Vitićev neboder. Prije selidbe u Martićevu često sam posjećivao Booksu, što danas činim rjeđe jednostavno zato što je toliko blizu moje kuće da ju više ne doživljavam kao mjesto “za izlazak”. Još prije nekoliko godina Booksa je bila jedino mjesto svoje vrste u kvartu, no otad su joj se pridružili Divas, Blok bar…

BK: Kad se Divas otvorio, sjećam se da sam odlazio tamo samo kako bih čitao njihovu veliku kolekciju starih brojeva Nomada

JB: Da, Nomad je kasnih 90-ih također bio značajna pojava u Zagrebu (i cijeloj zemlji). Kad sam 80-ih prvi put došao ovdje, Polet je bio časopis koji se ikonoklastično i suvremeno bavio omladinskom kulturom. U to vrijeme sam putovao i u Ljubljanu te kupovao Mladinu, koja je bila nezaobilazno štivo za svakog tko je želio razumjeti lokalnu kulturu, ali i politiku. Zatim, kad sam se 90-ih vratio, tu su tradiciju živjeli Nomad, Moderna vremena, Godine Nove (Arkzin je već prestao izlaziti, čini mi se)… Zanimljivo je što je mnoge od tih magazina dizajnirao Dejan Dragosavac Ruta, koji je gotovo samostalno oblikovao vizualni identitet nezavisne kulturne scene. Nomadovi novinari prakticirali su informirano, kritičko i otvoreno pisanje o kulturi te podjednako izbjegavali pretjerani intelektualizam i PR-pristup. Upravo je takvo pisanje ono čega danas trebamo više.

BK: Jesi li čuo kakvu anegdotu o svojoj četvrti koju bi rado podijelio s nama?

JB: Zgradu u kojoj živimo projektirao je modernistički arhitekt Milan Žerjavić, također autor nekih od kućnih blokova u Ulici grada Vukovara, susjedstvu gdje je ranih 60-ih Orson Welles snimao eksterijere za film Proces. Kad je novinar BBC-a pitao Wellesa zašto je odabrao Zagreb kao lokaciju za snimanje, on je odgovorio da grad priziva atmosferu “pomalo oronulog modernizma s dekadentnim korijenjem koje seže sve do srca 19. stoljeća…”. Zgodno je biti stanovnik onoga što Orson Welles zove “Oronulom modernošću”. Dapače, zašto se gnjaviti s Dizajn distriktom kad možete imati Oronuli moderni distrikt? Oronulo moderna četvrt sigurno bi otvorila mnoge mogućnosti…

 

 
 

POVEZANO

PULS*AR

PULS*AR je osnovan u prosincu 2013. godine, kao nova postava etabliranih arhitekata s velikim iskustvom stečenim kroz individualnu profesionalnu karijeru od gotovo dvadeset godina. Uz njihovo zajedničko djelovanje vezan je širok raspon različitih koncepata, dizajna i realizacija projekata, čime su zaslužili brojne međunarodne nagrade i priznanja.

Program bar

Bar Program smjestio se u prostoru bivšeg šarmantnog bistroa Divas. Saša Žerajić, nezaobilazno i omiljeno lice Divasa, koji je ondje radio od otvaranja, odlučio je u istom prostoru realizirati vlastiti koncept.

Atelier Ane Barbić Katičić

Ana Barbić Katičić kontinuirano, 15-ak godina (od završetka studija na Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu), samostalno i skupno izlaže u Hrvatskoj i inozemstvu (Francuska, Belgija, Izrael). Do sada je izlagala 20-ak puta samostalno.

Dom sindikata grafičara

Sindikat grafičke i nakladničke djelatnosti Hrvatske je sa svojih 147 godina neprekidnog rada najstariji sindikat u Hrvatskoj, ali i šire, osnovan kao Hrvatsko tipografičko društvo.

Kreativni centar Ledana

Unutrašnjost bloka u Bauerovoj 19 jedan je od primjera dugogodišnjeg nastojanja za očuvanjem bivšeg industrijskog kompleksa tvornice leda kao prostora od javnog značaja, a protiv pokušaja njegove privatizacije.