Mobile menu button
Design District Zagreb logo
PRETHODNI POST

Maša Milovac: Gravitirala sam ovom kvartu jer ima dobru energiju

SLJEDEĆI POST

HRVOJE ŠKURLA: Slušati je poželjno, biti poslušan baš i ne

 

LOVORKA SRŠEN: Skupina ljudi koja vjeruje u projekt osnovna je poveznica između dobrih projekata u kulturi

 

Lovorka Sršen koordinatorica je i glavna izvršna producentica festivala Dizajn distrikt Zagreb, a projekti na kojima je radila uključuju produkciju različitih glazbenih događanja i festivala, među kojima je i Motovun Film Festival. Kad smirenim i odlučnim tonom ne izdaje tehničke upute u organizaciji, s klapom Dišpet spašava skoro zaboravljene napjeve iz prošlosti.

Ispričala nam je o svemu čime se bavi, ne krijući svoje uspone, ali i jedan pad.

Rebbeca Mikulandra: Dvije godine radiš u Dizajn centru Zagreb na organizaciji događanja pod zajedničkim nazivnikom dizajna. Koje projekte bi osobito izdvojila?

Lovorka Sršen: Radionica Global Children’s Designathon u suradnji s Designathon Works iz Amsterdama je jedan poseban bombon. I produkcijski i programski. Radi se o velikoj godišnjoj radionici u sklopu koje djeca osmišljavaju i izrađuju prototipe izuma koji rješavaju neki aktualni globalni problem. Radi se simultano u petnaestak gradova diljem svijeta. U zagrebačkom timu nas je relativno malo, a te djece je tako puno i očekuju dobar i fora sadržaj, tu nema prostora za fejkanje. Sve razumiju i užasno su pametni. Meni je takav rad s djecom strašno izazovan. Srećom, imamo predivne suradnike i mentore koji sjajno vode cijelu priču i rade čudesne stvari s tom djecom. Kad vidim toliki intelektualni i kreativni potencijal i razvijenu humanost u njima, malo se manje brinem za budućnost.

RM: Ispričaj nam nešto o festivalu Dizajn distrikt Zagreb. Kakve su osobitosti Dizajn Distrikta naspram drugih open air događanja na kojima si radila?

LS: DDZ ima izuzetno puno aktivnih sudionika i mikrolokacija koje sve zahtijevaju neku razinu sređenosti infrastrukture, koordinaciju, organizaciju, program koji ima glavu i rep. Jako je izazovno, ali trudimo se održati to sve pod kontrolom, posvetiti se sudionicima i isporučiti posjetiteljima s jednakom pažnjom i velike i male, i jednostavne i zahtjevne sadržaje, koji uz sve to trebaju izgledati odlično. Meni je to najveća motivacija. Ono što je definitivno osobito, ali i zajedničko s nekim drugim projektima na kojima sam radila, je mala skupina ljudi koja vjeruje u projekt i koja mu se posvećuje 100 posto. To je, čini mi se, nekakva osnovna poveznica između dobrih projekata u kulturi. Ono što volim, a što ujedno i maksimalno otežava moj posao, je to što su standardi jako visoki, što se zna kako stvari trebaju izgledati i funkcionirati i tome se stremi. To je za produkciju uvijek najteže jer je lako kad možeš neke kompromise tu i tamo napraviti, ovako je sve kompliciranije, ali zato je rezultat drastično bolji od puno sličnih projekata. Kad nakon svega mrtvi umorni sjedimo u uredu, gledamo fotke i slažemo izvještaje, stvarno nema programa iza kojeg ne stojimo.

RM: Tvoja profesionalna biografija sadrži nekoliko uloga. Osim karijere u produkciji, vodiš i alternativni život kao pjevačica i to kao sopranistica u klapi Dišpet. Kakva je općenito recepcija ženskih klapa u Hrvatskoj?

LS: Recepcija je sve bolja. Od vremena kad je klapa Dišpet osnovana prije dvadeset godina mislim da se situacija značajno promijenila. Otprilike u to vrijeme je počeo jedan pokret u klapskom pjevanju koji je nazvan “Nova jednostavnost”, a koji se bazirao na obradama zaboravljenih napjeva i na njihovom prilagođavanju muškim ili ženskim klapama. Pokret je ženskim klapama bitan jer su one do tada najčešće pjevale muške pjesme, odnosno pjesme koje su pisane u muškom rodu ili ženskom rodu, ali su bile prilagođene muškom vokalnom rasponu i karakteristikama muških glasova što ne daje jednak rezultat kada se prenese na ženski ansambl. Mi smo jako ponosne što je klapa Dišpet bila bitan sudionik tog pokreta. Od tada do sada smo surađivale s puno muzikologa, klapskih skladatelja i stručnjaka koji su baš za nas pisali, odnosno obrađivali, velik broj pjesama od kojih su brojne poslije postale gotovo standardi u ženskom klapskom repertoaru. Mnogo tih napjeva, koji bi inače ostali zaboravljeni, smo izvukle iz zaborava i osvježile ih. To se nije dogodilo samo s nama, nego i s drugim ženskim klapama, posebno zagrebačkim, koje su kroz slične projekte osvijestile svoj glas i našle svoj način pjevanja i uspjele poslati poruku da je žensko klapsko pjevanje nešto lijepo i vrijedno.

RM: Nedavno ste izdale i album “Došlo vrime” koji je sniman na poseban način.

LS: Poseban je jer je cijeli sniman na magnetofonske trake s idejom da jednog dana izađe na vinilu. To je metoda snimanja svake pjesme u jednom dahu, što nije uobičajeno – inače se pjesme rascjepkaju na više dijelova i tako snimaju, pa se onda biraju najbolje izvedbe i od toga se sklapa cjelina, a ovo je sve snimano kao da je live. Osim što su ti napjevi dokument davnog vremena i snimke su dokument naše interpretacije sada, pa se nekako zaokružila cijela priča. Prenijela se emocija u našim interpretacijama, koja se sigurno ne bi uspjela prenijeti da smo snimale drugačije.

RM: Da se vratimo na Distrikt, možda nam možeš otkriti neki prostor koji bi posebno istaknula.

LS: Često mi je teško ne gledati kvart kao lokaciju za festival i nekad se trebam potruditi, kad dođu ovakvi lijepi proljetni dani, istrgnuti iz tog načina razmišljanja i jednostavno uživati u kvartu. Park 100. brigade mi ima neki divan mir, Krešimirac mi je baš čaroban. Sve te uređene zelene površine zapravo najviše primjećujem, možda zato što ih u dalmatinskim gradovima puno manje ima.

Posebne me uspomene vežu uz ovu zebru ispred “Džamije” na kojoj sam prošle godine, i to prvoga dana festivala, pala s romobila. Posudila sam romobil kako bih lakše manevrirala po festivalu i kad sam s druge strane ulice uočila neku grupu koja se prepirala, pojurila sam ih razgrnuti, što je završilo tako da sam se “prosula” po zebri dok su auti jurili prema meni.

 
 

POVEZANO

PULS*AR

PULS*AR je osnovan u prosincu 2013. godine, kao nova postava etabliranih arhitekata s velikim iskustvom stečenim kroz individualnu profesionalnu karijeru od gotovo dvadeset godina. Uz njihovo zajedničko djelovanje vezan je širok raspon različitih koncepata, dizajna i realizacija projekata, čime su zaslužili brojne međunarodne nagrade i priznanja.

Program bar

Bar Program smjestio se u prostoru bivšeg šarmantnog bistroa Divas. Saša Žerajić, nezaobilazno i omiljeno lice Divasa, koji je ondje radio od otvaranja, odlučio je u istom prostoru realizirati vlastiti koncept.

Atelier Ane Barbić Katičić

Ana Barbić Katičić kontinuirano, 15-ak godina (od završetka studija na Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu), samostalno i skupno izlaže u Hrvatskoj i inozemstvu (Francuska, Belgija, Izrael). Do sada je izlagala 20-ak puta samostalno.

Dom sindikata grafičara

Sindikat grafičke i nakladničke djelatnosti Hrvatske je sa svojih 147 godina neprekidnog rada najstariji sindikat u Hrvatskoj, ali i šire, osnovan kao Hrvatsko tipografičko društvo.

Kreativni centar Ledana

Unutrašnjost bloka u Bauerovoj 19 jedan je od primjera dugogodišnjeg nastojanja za očuvanjem bivšeg industrijskog kompleksa tvornice leda kao prostora od javnog značaja, a protiv pokušaja njegove privatizacije.