Mobile menu button
Design District Zagreb logo
PRETHODNI POST

Arhitektonski kolektiv BIRO: Početak našeg zajedničkog rada usko je vezan uz festival Dizajn distrikt Zagreb

SLJEDEĆI POST

MAJA SEVER: U Martićevoj je uvijek kolao život koji se sada širi

 

MARIJA GAŠPAROVIĆ I IGOR DUGANDŽIĆ-CIGO: Upoznali smo se kroz fotografiju i ne bismo bili tu gdje jesmo bez onog drugog

 

Marija Gašparović i Igor Dugandžić-Cigo prepoznatljiva su lica festivala Dizajn distrikt Zagreb, a sam festival prepoznatljiv je još i više upravo po njihovim fotografijama. Od prvog izdanja 2016. godine hvatali su u tandemu neponovljive festivalske trenutke, dajući mu vizualni identitet i rastući s njim: Marijina prva samostalna izložba, održana u sklopu festivala 2017., opsežna je serija portreta stanovnika četvrti nastalih uz intervjue koje je vodio Bojan Krištofić. Igor je modni fotograf, portretist, a osobito voli fotografirati vjenčanja, mjesta iskrene emocije i posebne izazovnosti za fotografa.

Napokon je došao red na njih da se nađu ispred objektiva (vlastitog, kažu) i našeg diktafona.

Rebbeca Mikulandra: Kako ste se počeli baviti fotografijom, što je utjecalo na odabir baš tog profesionalnog puta?

Igor: Ja sam u početku htio nešto što mogu raditi, a ujedno i «landrati» okolo. Počeo sam, kao i svi, s pejzažima, izlascima, zalascima sunca. Trebalo mi je 4-5 godina da počnem s portretiranjem. Uskoro sam počeo portretirati prijatelje i poznanike, a onda je to otišlo u vjenčanja, portrete, test fotke za modele, događaje….

Marija: Aute si zaboravio.

Igor: Da, auti su bitan dio svega toga, fotografirajući njih prošao sam čitavu Hrvatsku. Iako se čine kao dvije oprečne grane fotografije, ono što sam naučio fotografirajući automobile, primjenjujem i na vjenčanja. Naučio sam imati osjećaj za trenutak, biti spreman za nepredviđeno.

Marija: Ja sam počela na Studiju dizajna kroz kolegij fotografije. Stanko Herceg, koji je držao taj kolegij, osoba je koja te može zainteresirati ako imaš imalo volje za fotografijom. Kad sam počela raditi u Superstudiju kao dizajnerica s Irom Payer, primijećeno je da znam fotografirati, pa sam pomalo sve više preuzimala funkciju fotografkinje. Nizom sretnih ili nesretnih događanja sam upoznala Cigu, fotografija nas je spojila, a ja sam se dalje razvila uz njega. Tako da, Cigo i Ira su možda glavni krivci.

RM: Koji su fotografi utjecali na vas i kako biste opisali njihov utjecaj na svoj rad?

Marija: Ja zapravo nemam fotografskih uzora. «Berem» iz magazina kao što je «Cereal» i  aktualne fotografske scene.

Igor: Najviše je na mene utjecala jedna od najpoznatijih naslovnica ikad, mala Afganistanka koju je fotografirao Steve McCurry. Ne bih ga nazvao uzorom, više je ono što on radi, nešto što bih i ja volio raditi. Bilo bi lijepo na taj način zabilježiti moment i emocije na fotografiji. Kad sam se počeo baviti fotografijom, uzori su mi bili svi oni koji su se počeli baviti fotografijom kasnih 80-ih i ranih 90-ih, u eri supermodela. Tu bih prvenstveno istaknuo Lindberga. Od današnjih uzora u Hrvatskoj, to bi bila Jelena Balić, s kojom smo i kućni prijatelji.

Marija: Kupili smo prvi zajednički fotoaparat od nje.

Igor: Smatram da je kompletna osoba što se tiče fotografije, ona je možda najbolja fotografkinja u Hrvatskoj. Lupino mi je, recimo, uzor, iako mrzim tu riječ. Njegovi aktovi su se mogli u ono doba naći na kraju priloga s TV programom koji je dolazio uz Večernji list, a u potpisu je uvijek bio Lupino. Izbacio je i fotografije koje je radio na onkologiji u Klaićevoj, i to mi spada u top pet foto projekata napravljenih u Hrvatskoj. On je savršeno razvio obrazac ponašanja u kojem razdvaja ono što donosi pare i ono što je umjetnost. Od umjetnosti se ne da živjeti, živi se od glupih poslova.

Marija: Umjetničke fotografije te potiču na razmišljanje – o svjetlu, kompoziciji, poruci iza njih, a komercijalni rad je prilagođavanje klijentu. Činjenica je da ono najljepše bude i neobjavljeno.

RM: Nastavno na prethodno pitanje, kako biste opisali svoj stil? Što je ono što želite prenijeti preko svojih fotografija i kako uspijevate to postići?

Igor: Želim prenijeti emociju. To pokazujem kroz fotografije vjenčanja. Emociju možda slabije hvatam kad sam s osobom «jedan na jedan»

Marija: Iako ti to sve bolje ide.

Igor: Jednostavno nisam spreman na to. Moram još dosta toga proći i naučiti da bih mogao s osobom u studiju razgovarati dva sata i onda iz toga izvući jednu dobru fotografiju. Fotografiram ljude tek pet godina, što je malo. Vjenčanja volim jako raditi i ne radimo ih puno, što mi odgovara. Volim pritisak jer se događaj ne može ponoviti, pritisak je motor koji te gura naprijed da se potrudiš da to bude unikatno.

Marija: Imam različite pristupe ovisno o tome što fotografiram. Ako fotografiram proizvod, volim dobro proučiti o čemu se radi, i tu sam kadra beskonačno namještati dok ne postignem ono što ja želim ili kako je dizajner zamislio. Kod Dizajn distrikt festivala, vjenčanja i događaja općenito, vršim minimalnu intervenciju na trenutak, na ono što se događa. Možda mi je to i mana, jer nekad moraš nekoga zaustaviti i tražiti da ti «ispozira», a to mrzim raditi. Imam zadršku u komunikaciji, taman sam toliko sramežljiva da je od toga zapravo i nastao stil fotografiranja eventa. Samo da ne moram nekoga nešto pitati, naći ću način, uglavnom okolni i duži, da napravim dobru fotografiju. Neki klijenti su to prepoznali i to je stil koji žele. Ako je dobra energija na eventu, znaju da ću je uhvatiti i prenijeti.

Igor: Jedan od dražih komplimenta koje dobijem od klijenata je kad ih pitam što žele, a oni mi odgovore da napravim onako kako ja to radim.

Marija: To su najljepši poslovi i uvijek uspješni. Kad se poklopi ono što oni traže i ono što mi nudimo.

Igor: To je moment kad možeš živjeti od umjetnosti.

RM: Partneri ste privatno i poslovno. Koji aspekt vašeg odnosa je došao prije, kako ste odlučili poslovno udružiti snage? Kako biste opisali doprinos onog drugog kad snimate zajedno? 

Igor: Nakon što smo prohodali, Mariji je malo trebalo da uđe u fotografiju.

Marija: Imao je toliko povjerenja u mene da mi je samo u jednom trenutku dao fotoaparat u ruke i poslao me na snimanje jednog vjenčanja. On izuzetno puno uči kroz tutoriale, a ja sam više pobornik usmene predaje gdje mogu postavljati dodatna pitanja. Ja sam probrala ono što mi treba iz teorija koje je on satima i satima proučavao. Stanko Herceg i Studij dizajna je učinio da u ovom paru imamo kompoziciju i umjetnički senzibilitet, a Cigin doprinos je jako tehničko znanje koje je i on sam doveo do razine umjetnosti. Nas dvoje radimo jako različite stvari, on puno više radi portrete. Upoznali smo se kroz fotografiju i ne bismo bili tu gdje jesmo bez onog drugog. Ja sigurno ne bih bez njega bila u tom poslu. Volim reći: ja ne bih fotografirala bez Cige, a on ne bi fotografirao dobro bez mene (smijeh). Baš smo tandem.

Igor: Ako radimo projekt, onda sam obično ja tehnika, a ona izvođač. Ja odradim tehnički dio, planiranje, slaganje…

Marija: A ja sam kadar, kompozicija i art direkcija.

Igor: Ona je tu umjetnička faza, ja sam «gaffer», osoba koja slaže svjetlo na filmskom setu, iliti, mali od svjetla.

Marija: Njemu se dogodi da ima savršeno svjetlo, odličnog modela, fotografija je odlična. Kad mi pošalje, ja vidim da taj kadar može biti bolji s nekom malom intervencijom, nekim cropom, da ta fotka može biti šesto puta bolja. A za to je opet zaslužan Stanko Herceg koji nije inzistirao na tehničkim stvarima, nego na odnosu boja, ploha, prostora. I sad možemo raditi projekt da svatko ima svoj dio posla, ali stalno napredujemo i u onome u čemu je onaj drugi bolji.


RM: Službeni ste fotografi Dizajn distrikt festivala, imate li kakve omiljene trenutke koje ste ovjekovječili fotoaparatom? Po čemu je (možda) Dizajn distrikt poseban fotografski zadatak, odnosno na što biste rekli da ciljate kad uperite objektiv u festivalske lokacije, stanovnike i posjetitelje?

Marija: Na Distriktu je dobar moment za uhvatiti emociju. Hvatamo ljude koji su sretni što su tu. Uvijek su slučajno djeca i psi najzabavniji moment. Drago mi je da smo kroz Distrikt došli na takve krovove i fotografirali odlične poglede, što je i publici najdraže za vidjeti. Mislim da je najveća vještina na Distriktu bila biti na toliko mjesta u isto vrijeme.

Igor: Svaka fotka s Distrikata je fora.

Marija: Jedini naš kriterij, samoodređeni, je to da se na fotki nešto zabavno događa. Jedna od dražih mi je jedna fotografija iz Ratkajevog prolaza gdje cura, klinci i pas trče kroz instalaciju, a nastala je iz čiste sreće. Lako je to mogla biti samo fotka prolaza, ali netko je dodao nešto čime bi se Distrikt mogao opisati. To je meni jedini kriterij i mogu čekati beskonačno na takvu fotografiju, a dosta ih je nastalo u prolazu s jedne lokacije na drugu.

Igor: Bit ću malo instagramski raspoložen, meni je možda najdraža fotka bila s prvog Distrikta kad sam napravio selfie s Eddyjem Ramichem i Irom Payer. Priča je vrlo jednostavna, kad sam kupio prvi discman, prvi album je bio njegov «Eddie Meets Yannah». Kad su došli iPodi, to je bio prvi mp3. I onda sam ga, nakon dvadeset godina, tu sreo i napravio s njim selfie.

Marija: Ono što ostaje za Distriktom su i naše fotografije, pa nam je drago da doprinosimo tom općem osjećaju festivala. Dosta nam ljudi govori da smo uhvatili «feeling» festivala. Mislim da se može lako dogoditi da se ne prenese fotkom atmosfera s nekog festivala.

Igor: Ljudi će se sjećati fotki, tog dokumenta vremena. Distrikt ima odličnu, otvorenu klimu i uživamo ju hvatati.

 
 

POVEZANO

Program bar

Bar Program smjestio se u prostoru bivšeg šarmantnog bistroa Divas. Saša Žerajić, nezaobilazno i omiljeno lice Divasa, koji je ondje radio od otvaranja, odlučio je u istom prostoru realizirati vlastiti koncept.

PULS*AR

PULS*AR je osnovan u prosincu 2013. godine, kao nova postava etabliranih arhitekata s velikim iskustvom stečenim kroz individualnu profesionalnu karijeru od gotovo dvadeset godina. Uz njihovo zajedničko djelovanje vezan je širok raspon različitih koncepata, dizajna i realizacija projekata, čime su zaslužili brojne međunarodne nagrade i priznanja.

Atelier Ane Barbić Katičić

Ana Barbić Katičić kontinuirano, 15-ak godina (od završetka studija na Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu), samostalno i skupno izlaže u Hrvatskoj i inozemstvu (Francuska, Belgija, Izrael). Do sada je izlagala 20-ak puta samostalno.

Dom sindikata grafičara

Sindikat grafičke i nakladničke djelatnosti Hrvatske je sa svojih 147 godina neprekidnog rada najstariji sindikat u Hrvatskoj, ali i šire, osnovan kao Hrvatsko tipografičko društvo.

Kreativni centar Ledana

Unutrašnjost bloka u Bauerovoj 19 jedan je od primjera dugogodišnjeg nastojanja za očuvanjem bivšeg industrijskog kompleksa tvornice leda kao prostora od javnog značaja, a protiv pokušaja njegove privatizacije.