Mobile menu button
Design District Zagreb logo
PRETHODNI POST

DORJA I IVAN BENUSSI: Ako učiniš očitu grešku, moraš moći stati iza nje

SLJEDEĆI POST

LOVORKA SRŠEN: Skupina ljudi koja vjeruje u projekt osnovna je poveznica između dobrih projekata u kulturi

 

Maša Milovac: Gravitirala sam ovom kvartu jer ima dobru energiju

 

Maša Milovac nezavisna je dizajnerica čiji portfolio sadrži brojne uspješne autorske i često samoinicirane projekte, nastale kroz profesionalno djelovanje unutar kolektiva Manufakturist ili kroz samostalnu praksu. 

Primarno je produkt dizajnerica, no u njezinom polju djelovanja su i dizajn interijera, vizualne komunikacije kao i istraživanje u široko shvaćenom području dizajna. Od 2017. godine Maša je na čelu Upravnog odbora Hrvatskog dizajnerskog društva, krovnog strukovnog udruženja profesionalnih dizajnera i dizajnerica, gdje je nastavila sad već dugogodišnji niz ženskih predsjednica mlađe generacije. O raznim aspektima suradnje u dizajnerskoj zajednici, Dizajn distriktu, ali i o tome gdje pije kavu (i kako je i to oblik suradnje) porazgovarale smo u njezinom novom uredu u Domu sindikata grafičara.

Rebbeca Mikulandra: Sudjelovala si na London Design Biennaleu kao predstavnica Hrvatske, a kroz svoj kuratorski koncept si promišljala dizajn koji se ostvaruje kroz suradnju. Reci nam nešto o tome kako ti u kontekstu kolaborativnih projekata i praksi vidiš ulogu i razvoj mikro lokacija, konkretno Doma sindikata grafičara u kojem si trenutno situirana, a koji je primjer spontanog okupljanja freelancera?

Maša Milovac: Ima nekih sličnosti, to svakako. Mene je u tom projektu zanimala tema utopije, pa je iz tog razmišljanja proizašla ideja da se spoje random dizajneri koji nisu prethodno surađivali i da se tako testira njihova fleksibilnost, kompatibilnost, na taj malo artificijelan način jer je takav projekt bio pripreman za Biennale i sve skupa je težilo tome da se pripremi nešto novo. Ovdje se dogodilo spontano okupljanje, prvenstveno mislim da su Biroovci — arhitekti prvi “nanjušili” prostor i ja sam bila oduševljena, nisam znala da postoji takav kompleks.

RM: Je li izašla neka kolaboracija iz toga dosad?

MM: Još nije. Još se svatko drži u svom brlogu, ali mislim da je to nekako prirodno. U biti jest, krivo govorim! Tulum smo napravili svi zajedno i jako smo si dali truda, tako da mislim ako se prihvatimo nečeg stvarno ozbiljnijeg i nekog projekta, da bi to funkcioniralo.

RM: Kako uspoređuješ, u odnosu na kreativnu suradnju, vidljivost dizajnera na sceni i razmjene mišljenja, okupljanje kreativaca u nekom prostoru naspram virtualnih prostora okupljanja?

MM: Ja mislim da je najvažnije dijeliti slične interese, slična načela i vrijednosti. Surađivala sam dosad na nekim projektima i s osobama s kojima se nisam nikad fizički vidjela, ali ako je dobro postavljeno, ako suradnja funkcionira, a to pretpostavlja prije svega dogovor i razumijevanje, onda mislim i da se to može. Ono što je meni osobno draže jest komunikacija uživo jer medij koji te odvaja od čovjeka predstavlja uvjetovanu komunikaciju i ovisi o dobroj vezi u smislu interneta i o dobrim aplikacijama koje koristiš i uopće o vrlo verbalnim načinima komunikacije. Neverbalni dio mi se čini jako zanimljiv u dijeljenju iskustava i navika. Kad si s ljudima svaki dan, puno toga naučiš, pa mislim da to doprinosi uspješnosti.

U HDD-u sam prisutna u upravnom odboru i sastanci su sve prisutniji u mom životu, a sve manje moji samostalni procesi kreacije, pa ih sve više cijenim. Prije sam baš preferirala kolaboracije, a danas već vidim da mi nedostaje mog prostora.

RM: Otkud ideja da se doseliš u četvrt?

MM: Živim trenutno kod Ljudevita Posavskog kraj Tvornice, preko puta SUVAG-a. Tamo živim već 4-5 godina, prije nego je projekt Dizajn distrikt krenuo. Kad sam tražila mjesto u kojem ću živjeti u Zagrebu gravitirala sam ovom kvartu jer ima dobru energiju, dobre vibracije, nije samo poslovna zona, nije samo obiteljski kvart, nego je kombinacija svih tih stvari, a i čini mi se da ima dosta mladih ljudi koji se tu počinju smještati. Sam Dizajn Distrikt kao projekt prepoznaje i promovira dizajn na jedan prepoznatljiv način, ali ne samo dizajn, nego i kulturu življenja i smjer razvoja kvarta i grada. Tu energiju oko festivala koja se dogodi svaki put je stvarno lijepo za vidjeti, a pozitivne vibracije su se meni događale i prije, na sličnim događajima koje je Ira Payer organizirala dok je bila u HDD-u, pa to povezujem i s njezinom kvalitetom.

RM: Između ostalog si i dizajnerica interijera. Koje bi interijere u četvrti posebno istaknula, gdje piješ kavu? Imaju li tvoje kvartovske rutine veze s kriterijem dizajna ili kao mnogi dizajneri radije biraš mjesta neopterećena njime?

MM: Pijemo kavu u Programu i super nam je što se svi znamo, super su nam konobari, zajedno ujutro kao da smo doma pijemo kavu, često i održavamo sastanke. Jako je simpatičan interijer koji je potpuno opušten i bez pretenzija da bude super fensi interijer. Napokon se u Zagrebu počelo događati to da se interijeri odmaknu od klasičnih ratan stolica što smatram super pomakom. Drag mi je i ovaj naš interijer koji imamo u lobiju, koji je isto prilično specifičan, nije toliko promijenjen od svog originalnog stanja. Showroom Grupe studio je super, oni su si dosta dali truda. To nisu nužno interijerski, arhitektonski promišljeni prostori, ali su zapravo jako ugodni ambijenti. Ja prema tome procjenjujem je li interijer uspješan ili ne: ne ovisi samo o projektu, već o onome što će ta osoba tamo raditi, kako će se osjećati. Blok bar je zanimljiv kao koncept, tu sam prvo počela dolaziti i to je možda bila prva prekretnica. Super je dućan Garderoba, koji su radili Biro arhitekti koji su ovdje s nama u Sindikatu.

RM: Koje kvartovske eksterijere voliš?

MM: Kretanje po ulicama je problem u cijelom gradu. Smeće, kante, znakovi, zagađenje koje je prisutno, a da ljudi uopće nisu toga svjesni. Golema količina automobila parkiranih na pločnicima, kontejneri koji stoje na svakom križanju… To je socijalna neosjetljivost, pješaci su potpuno diskriminirani. Ima tu zona koje su pješačke i zato su mi drage, dio oko Bookse i Martićeve je ugodan. Ima nekoliko parkova, park kod Biankinijeve je jako sladak. Bauerova je dosta gruba, dosta prometna i stalno zakrčena. To je ono nešto što može smetati, ali ja to vidim u svakom dijelu grada, nije nekako karakteristično za ovaj, ali je definitivno zagrebački problem.

RM: Koja bi saznanja i pozitivne lekcije iz razvoja inozemnih «kreativnih kvartova» primijenila na našem području (ako su ti poznati, možda neki primjeri Londona ili Milana i tamošnjih “distrikta”?) Čini li ti se da u Zagrebu postoji mogućnost pronalaska jasnog zajedničkog cilja koji bi bio usredotočen na razvoj dizajna, odnosno razvoj zajednice uz pomoć dizajna?

MM: Milano pratim već dugo, još od faksa, sigurno sam tamo bila već 7 puta, baš za vrijeme tamošnjeg Tjedna dizajna. Promicanje dizajna se ondje pojavilo u nekom drugačijem obliku, ali vidi se poveznica s našim “distriktom”, što mi je drago. Milano je svjetski primjer i od kad sam počela tamo dolaziti, svaki put se fokus premještao na neki novi distrikt, novu zonu. Postojale su neke klasične zone koje se uvijek ponavljaju, ali su se događale i nove, pa bi one okupljale nešto svježe, mlado, inovativno u dizajnu. Nisam sigurna da je Zagreb uopće na toj razini, ali praksa tog micanja mi se čini kao dobra praksa jer se fokus stavlja na neki drugi kvart, neki drugi prostor i ukazuje se na njegove probleme.

Ono što možda nije toliko vidljivo u drugim distriktima u Milanu je suradnja zajednice, dizajnera i gostiju koji dođu za to vrijeme. Vidljiva je uglavnom materijalna suradnja, kroz najam prostora. Ovdje sam vidjela boljih stvari, u samo nekoliko radionica s temom urbanizma, ispitivanja mišljenja lokalne zajednice… Zbog toga mislim da bi ovaj Dizajn distrikt mogao biti dobar model i za druge kvartove u Zagrebu.


RM: Koji bi kvart kandidirala za sljedeći sličan projekt?

MM: Specifično je za Zagreb da je širok grad, imamo tu podjelu na istok, zapad, pa sjever, jug, i zanima me je li moguće da se to još negdje dogodi, da li prijeći rijeku, kako ovaj model može postati primjer nekim drugim kvartovima. Novi Zagreb je u tom smislu definitivno zanimljiv, mislim da je potpuno drugačiji od ovog sjevernog dijela grada, grada iznad rijeke. Trnje, Savica i cijeli potez uz Vukovarsku su izuzetno zanimljivi i zbog arhitektonskog nasljeđa. Taj dio prema rijeci mi se čini pogodan, koliko god ga svi često ignoriraju zbog samog problema nepostojanja ideje što s tom preprekom.

RM: Što se tiče dugoročne vizije kvartova, bi li se promjena trebala dogoditi «odozgo», od nekoga tko ima ideju, ili je pak nešto što bi se spontano trebalo stvarati iz same zajednice?

MM: Ono što se sad događa u svim kvartovima je to da ne postoje prostori koji su suvremeni, opremljeni i mogu služiti lokalnoj zajednici, nego su ostali u nekom vremenu. Nemam dojam da se propituju problemi lokalne zajednice i njihove potrebe. Kad pogledaš, danas u Zagrebu kroz dan imaš puno više stanovnika nego što je to kasnije navečer. Večernji, noćni život grada meni nije toliko zanimljiv, nemam osjećaj da se nešto događa. Kroz model koji se događa u Milanu i, vjerujem, u nekim drugim gradovima, kvaliteta života ostaje i ona je nešto što vidiš da grad ima i nakon tog distrikta. To je nešto što bi trebalo doći čisto od prakse, ali i od dijaloga s «ovima gore». Oni su u službi grada i lokalne zajednice, tako da bi to trebao biti ravnopravni dijalog. Znamo da nije tako, ali ovakve promjene su zapravo ključne jer pokazuju da su i udruge i lokalne zajednice te koje mogu provesti promjenu.

RM: Koja je uloga kreativaca u svemu tome?

MM: Da to sve provode na neki način. Nije nužno da su oni jedini pokretači takvih promjena, ali ih možda mogu brže uvidjeti, imaju možda neku viziju, mogu ih testirati, to im je dio posla. S njihovim angažmanom u tim krutim strukturama, vjerujem da bi promjene dolazile lakše i bile bi vidljivije i zato je važno da se u strateško planiranje uključi i dizajner.

 
 

POVEZANO

Program bar

Bar Program smjestio se u prostoru bivšeg šarmantnog bistroa Divas. Saša Žerajić, nezaobilazno i omiljeno lice Divasa, koji je ondje radio od otvaranja, odlučio je u istom prostoru realizirati vlastiti koncept.

PULS*AR

PULS*AR je osnovan u prosincu 2013. godine, kao nova postava etabliranih arhitekata s velikim iskustvom stečenim kroz individualnu profesionalnu karijeru od gotovo dvadeset godina. Uz njihovo zajedničko djelovanje vezan je širok raspon različitih koncepata, dizajna i realizacija projekata, čime su zaslužili brojne međunarodne nagrade i priznanja.

Atelier Ane Barbić Katičić

Ana Barbić Katičić kontinuirano, 15-ak godina (od završetka studija na Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu), samostalno i skupno izlaže u Hrvatskoj i inozemstvu (Francuska, Belgija, Izrael). Do sada je izlagala 20-ak puta samostalno.

Dom sindikata grafičara

Sindikat grafičke i nakladničke djelatnosti Hrvatske je sa svojih 147 godina neprekidnog rada najstariji sindikat u Hrvatskoj, ali i šire, osnovan kao Hrvatsko tipografičko društvo.

Kreativni centar Ledana

Unutrašnjost bloka u Bauerovoj 19 jedan je od primjera dugogodišnjeg nastojanja za očuvanjem bivšeg industrijskog kompleksa tvornice leda kao prostora od javnog značaja, a protiv pokušaja njegove privatizacije.