Mobile menu button
Design District Zagreb logo
PRETHODNI POST

NIKOLA VRDOLJAK: Svjesno smo na periferiji, ali žudimo za spajanjem sa svijetom

SLJEDEĆI POST

PETRA JELENIĆ: Na moje slastice utječe zajednička energija cijele četvrti

 

NENAD FABIJANIĆ: Ulični izlozi trebaju otkriti rad u unutrašnjosti

 

“Poslovne prostore prizemlja treba ispuniti prije svega unutrašnjom radnom atmosferom, a manje jeftinom dekoracijom. Sve će imati smisla kad izlozi budu otkrivali proizvodnu djelatnost u unutrašnjosti, a ne samo ugostiteljsku, izlagačku, trgovačku… Nek’ nam živi, živi rad!… svih vrsta, znanja i umijeća.”

U potrazi za osobama koje mogu iz prve ruke pripovijedati o bogatoj i živopisnoj povijesti Martićeve ulice i njezine urbane okolice, put nas je prirodno doveo do renomiranog arhitekta i profesora Nenada Fabijanića, žitelja kvarta od samog rođenja. Nekoć stanovnik Tomašićeve ulice, a danas Vitićevog nebodera, Fabijanić je promatrao poslijeratnu arhitektonsku i urbanističku genezu četvrti praktički otpočetka, pa iza svakog ugla primjećuje zavodljive detalje i poticajne anegdote. O svemu tome vodili smo opširnu prepisku koju vam s veseljem predstavljamo.

Nenad Fabijanić 01

Nenad Fabijanić rođen je 1951. u Zagrebu. Diplomirao je 1974. na Arhitektonskom fakultetu, gdje je zaposlen već od 1977., isprva kao asistent prof. Nevena Šegvića na Katedri za arhitektonsko projektiranje. Status redovitog profesora stječe 2000. Pored obrazovno-pedagoškim radom i praktičnom arhitekturom, niz godina bavio se i kazališnom i TV-scenografijom, dizajnom postava izložbi i drugim srodnim djelatnostima. Višeput je nagrađivan za svoj arhitektonski rad, a radovi su mu objavljivani u brojnim inozemnim časopisama. Bio je predsjednik Društva arhitekata Zagreba (DAZ) od 1994. do 1996., dok je od 1999. predsjednik Udruge hrvatskih arhitekata (UHA).

Za početak, Fabijanić se prisjetio adolescentskih dana kad je surađivao sa samim Ivanom Vitićem, u čijoj se najpoznatijoj zgradi danas nalazi njegov studio.

Nenad Fabijanić:
Svaki svjestan izbor uvjetovan je spletom okolnosti. Vrijeme, mogućnosti i oglas u novinama rezultirali su odlukom da svoj studio smjestim u Vitićevom “neboderu” u Laginjinoj 9. Vitića sam poznavao još iz gimnazijskih dana, uputio me u prve arhitektonske tajne. Nakon diplome, neko vrijeme projektirao jednu od svojih prvih paških realizacija u njegovom birou u Ilici 17. Bio je čovjek posebnog šarma i arhitekt koji je zaslužio veće stručno poštovanje i obzir u svojim kasnim godinama. Sadašnje glorificiranje njegove arhitekture djeluje mi ponekad sračunato na osobne interese njegovih sadašnjih apologeta.

U mom sjećanju, neposredna okolica Martićeve ulice definirana je u užem smislu Smičiklasovom ulicom, Tomašićevom, Lopašićevom, Bulićevom, Kraševom ulicom i sjeverno prema Vlaškoj ulici, Ratkajevim prolazom u kompleksu Nadarbine tj. “Malog Vatikana”. Tako su se ulice tada zvale. Bio je to svakodnevni teritorij mog djetinjstva. Rođen sam u Tomašićevoj br. 11, sivih godina “bijelog” Zagreba.

Rubni prostor Medveščaka i predprostor Maksimira ovdje utvrđuje Burza Viktora Kovačića, zaglavni reper modernističkog urbanizma istočne ekstenzije Donjega grada koja se formira dvadesetih. Zelene padine Šalate čine sjevernu granicu. U tom prostoru dominira Trg žrtava fašizma s “džamijom” (u kojoj nikada nismo bili i o njoj ništa znali), tu su kultne gimnazije u Križanićevoj ulici i tada, neatraktivni kompleks tvornica oko Kvaternikovog trga i njegove stare tržnice. To je tipično i jasno artikulirano područje blokova skladno odmjerenih visina kuća. Na udaljenosti od svakih stotinjak metara otkriva se novi arhitektonski događaj.

Svaki pokušaj opisivanja nostalgično me veže sentimentalnim sjećanjem na 60-te godine, na civiliziranu atmosferu kvartovskog ambijenta ispranog asfalta, breza i travnjaka, rijetkog automobilskog prometa i na nestašluke dječje ulične gerile. Kroz otvorene prozore i sa starih radioaparata i rijetkih gramofona čule su se melodije Glenna Millera, Ive Robića, Beatlesa, Blagoja Berse i… živa glazba dvorišnih pjevača!

Posebno jasno sjećam se susjeda i stanara, njihovih imena i likova u rasponu od dimnjačara do liječnika. To je vrijeme kad se “po imidžu” teško razlikovalo umjetnike, profesore ili činovnike, a takvi su u kvartu bili u većini, svi u nekom suzdržanom i prijaznom zajedništvu. Mi klinci, pozdravljali smo ih s “(ljubi)’m ruke” iako se to nikad nije zbilo. Sve mi se čini da bi to vrijeme i mjesto zaslužili ozbiljniju literarnu obradu ali ovom prilikom nudim vam samo fotografiju Tomašićeve ulice Toše Dabca.

Foto: Tošo Dabac
Foto: Tošo Dabac

Gledano “retro” i s distance riječ je o posebnoj i nemjerljivoj, čak i za Zagreb rijetkoj ambijentalnoj sceni gradskog života i likova. Generacije koje su tu i tako stasale, a zatim privremeno odselile u “zapadni svijet” ili pak u Zapruđe vezani nasljedstvom ili snagom mjesta mladosti ponovo su tu. Današnja sadržajna i programska obnova kvartovskog života imanentna mlađem i uvijek ambicioznom krugu novih ljudi čini mi se potpuno razumljiva, ima razloga i smisla.

S visine sedmog kata Vitićevog “nebodera” doživljavam kvart kao i ranojutarnje sive vrane koje noću posebno motivirane na svoj način protestiraju protiv količine parkiranih automobila ili pak onih koji kružeći ulicama traže neko slobodno mjesto. Po toj buci, ritmu i svjetlima “Vitić” pleše danse macabre, a pri tom se još i razodijeva… Gubi dijelove fasade.

Urbana kultura i briga za zajednički prostor i komunikaciju na niskom je stupnju možda najnižem do sada pa na trenutno aktualne ideje, promjene i događaje revitalizirane nove sadržajne atmosfere gledam afirmativno i sa simpatijama. Stariji, već umorni stanovnici, puni različitih iskustava, rezignirano prihvaćaju svaku promjenu, a među mlađima nalazim tu, manje ili više uspješne poznanike ili bivše studente. Srećem tu, uostalom kao i na drugim mjestima, među akterima i aktivistima i po kojeg, uvijek glasnog luftbremzera. Osim činjenice da mi je ova kvartovska sredina dobro poznata i da joj povremeno pripadam boravak u njoj ni na koji način ne utječe na moj profesionalni život. U radnim klauzurama gledam promjenjive slike Medvednice ili noć i dan južnog Zagreba. Tek toliko.

Pogled s Vitićevog nebodera

Ovaj dio grada pripada meni kao i drugima, kontinuirano od ranog djetinjstva. Tu sam lociran (kad ne mogu drugdje i bolje) pa mi ovaj ambijent i život služi samo za komparaciju sa drugim, boljim ili lošijim sredinama. Dakle, kvart ne utječe na moj “razvoj” civiliziranog građanina i susjeda. Ulicu, haustore, stubišta, i “Dobar dan” prisvojio sam davno.

Govoreći o sadašnjem pravcu razvoja četvrti, Fabijanić ističe što smatra vrijednim među kvartovskim “novitetima”, ali naglašava i da se evolucija aktivnosti u Martićevoj mora odvijati organski, s fokusom na konkretnu proizvodnju predmeta i sadržaja.

Nenad Fabijanić: Mislim afirmativno, a i pisao sam pohvalno o Blok baru. Izvrsno mjesto s idejom i oblikovnom refleksijom Penezića i Rogine, kao dokaz da arhitektura pripada samo arhitektima. Nemam višak vremena pa, odavno ne prakticiram život pasioniranog sudionika javnih događanja, uobičajeno ležernih lazy rituala. Kavu ne pijem u kafićima, a i novine više ne kupujem. Što se tiče kavanskih i drugih vrsta interijera znam i vidim koja količina dekorativnih kolaža sa srednjih stranica naših dnevnih novina formira ukus i novi interijerski dizajn.

Nenad Fabijanić 02

U ovom dijelu grada prisutan je prepoznatljiv oblik arhitektonske tipologije. Prvi je niz višestambenih kuća s poslovno-trgovačkim prizemljem koje omogućava stalne promjene i redizajn, a drugi tip čine isključivo stambene kuće s visokim stambenim prizemljem koje ne trebaju nuditi ništa novo. Sreća je da više nitko ne stanuje u podrumskim stanovima. Poželjno je da stanovi pripadaju stanarima sa što manje kancelarija i ordinacija na višim katovima. Vrijeme je da se cijeli arhitektonski fond počne obnavljati po jasnim kriterijima i novim tehnološkim metodama (bez stiropora!). Do tada valja ga održavati i mesti (pred svojim vratima). Dovoljno za miroljubiv susjedski suživot.

Nenad Fabijanić 03

Poslovne prostore prizemlja treba ispuniti prije svega unutrašnjom radnom atmosferom, a manje jeftinom dekoracijom. Sve će imati smisla kad izlozi budu otkrivali proizvodnu djelatnost u unutrašnjosti, a ne samo ugostiteljsku, izlagačku, trgovačku… Nek’ nam živi, živi RAD!… svih vrsta, znanja i umijeća. Ulicu, trgove i parkove koristimo svi. Tu bi se za razliku od privatnih intima trebali prilagoditi zajedništvu i općoj koristi njegovanjem urbane komunikacije i kulture. Evidentno je to po već dosadašnjim, aktiviranim prostorima pa se, npr. osim pisanja knjige promoviraju i sve više čitaju, ali se nažalost o dizajnu još uvijek više govori, nego proizvodi. S željom za promjenom uvjeta i interesa siguran sam da će biti bolje.

Život ove četvrti, ali i cijelog grada biti će atraktivniji i ljepši kad, za razliku od bezobzirne općinske administracije, mladi, adekvatno i stručno obrazovni i ambiciozni ljudi preuzmu brigu i upravljanje gradskom četvrti.

Na pitanje kako bi opisao ovu četvrt jednom kratkom rečenicom, naš sugovornik odgovorio je citatom Slobodana Vuličevića: “Gledajući ljude, kokoši misle: Kakva prokleta perad!”


 
 

POVEZANO

PULS*AR

PULS*AR je osnovan u prosincu 2013. godine, kao nova postava etabliranih arhitekata s velikim iskustvom stečenim kroz individualnu profesionalnu karijeru od gotovo dvadeset godina. Uz njihovo zajedničko djelovanje vezan je širok raspon različitih koncepata, dizajna i realizacija projekata, čime su zaslužili brojne međunarodne nagrade i priznanja.

Program bar

Bar Program smjestio se u prostoru bivšeg šarmantnog bistroa Divas. Saša Žerajić, nezaobilazno i omiljeno lice Divasa, koji je ondje radio od otvaranja, odlučio je u istom prostoru realizirati vlastiti koncept.

Atelier Ane Barbić Katičić

Ana Barbić Katičić kontinuirano, 15-ak godina (od završetka studija na Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu), samostalno i skupno izlaže u Hrvatskoj i inozemstvu (Francuska, Belgija, Izrael). Do sada je izlagala 20-ak puta samostalno.

Dom sindikata grafičara

Sindikat grafičke i nakladničke djelatnosti Hrvatske je sa svojih 147 godina neprekidnog rada najstariji sindikat u Hrvatskoj, ali i šire, osnovan kao Hrvatsko tipografičko društvo.

Kreativni centar Ledana

Unutrašnjost bloka u Bauerovoj 19 jedan je od primjera dugogodišnjeg nastojanja za očuvanjem bivšeg industrijskog kompleksa tvornice leda kao prostora od javnog značaja, a protiv pokušaja njegove privatizacije.