Mobile menu button
Design District Zagreb logo
PRETHODNI POST

ANA KOVAČIĆ, SANJA SEKELJ I LEA VENE: Važno je umrežavanje ljudi u susjedstvu

SLJEDEĆI POST

BOJAN BALETIĆ: Kvart promovira održive životne stilove

 

ZORA SALOPEK BALETIĆ: Riječ ‘susjed’ ovdje ima svoje pravo značenje

 

“Ispada da ovdje samo jedemo, pijemo i zafrkavamo se, a zapravo nije tako, nego uglavnom pričamo o arhitekturi i dizajnu, jasno!”

Jedna od osoba koje u okolici Martićeve ulice već godinama žive i rade je i renomirana arhitektica Zora Salopek Baletić. Premda je u kvartu prebivala na više mjesta, svoj definitivni dom pronašla je u Drvenom neboderu, gdje zajedno s obitelji živi u prostranom i prozračnom stanu prepunom svjetla.

Zora Salopek Baletić rođena je 1970. u Sisku, no svojim rodnim gradom smatra Petrinju. Diplomirala je 1994. na Arhitektonskom fakultetu u Zagrebu kod mentora prof. Nikole Filipovića. Još tijekom studija stažirala je u birou Wade Sell u Londonu, gdje se bavila rekonstrukcijom povijesnih spomenika, a također je sudjelovala na dva urbanistička seminara u programu Okviri metropole. Godine 2006. osnovala je vlastiti projektantski studio Matrica arhitektura (zajedno s Adrijanom Pozojević), čija je direktorica sve do danas. Studio se ponajviše bavi projektiranjem interijera i zahtjevnim rekonstrukcijama spomenika kulture. K tome, 2010. osnovala je i studio Arhitekti Salopek, usmjeren uglavnom na projektiranje individualnih obiteljskih kuća i rekonstrukciju drvene ruralne arhitekture.

Matrica arhitektura locirana je svega par stotina metara istočnije od Zorinog doma, u Vlaškoj ulici, u prostoru koji dijeli s Kunom zlaticom, dizajnerskim studijem njezine sestre Zlatke Salopek i partnerice Ane Kunej. Sve to skupa daje Zorinom doživljaju kvarta izrazito obiteljsku notu, o čemu je vrlo rado porazgovarala s nama.

Zora SB 02

Zora Salopek Baletić: Prijehavši u Zagreb, ubrzo naletjeh na ovaj kvart. Otada živim u njemu ili oko njega, u različitim kombinacijama, pod različitim okolnostima, u različitim stanovima…

Prvi put, naletjela sam slučajno.

U proljeće 1990-e, moja najbolja prijateljica i studentica-cimerica Ana Dević i ja uselile smo u simpa mali stan u Lopašićevoj. Kako smo već neko duže vrijeme prije toga patile od muka po nereguliranom zagrebačkom podstanarstvu, u ovaj stan, koji nam je zapravo iskopao Anin tata, zaljubile smo se na prvi pogled. Prava najamna zgrada iz 30-ih, stan zamišljen za samca, a taman za nas dvije. Odmah smo ga napučile svojim rukotvorinama, što će reći — starim namještajem u raspadanju skupljenim odasvuda, koji smo prebojale, pretapecirale, kaširale fotografijama i osposobile ga za još malo veselog studentskog života. Obožavale smo biti ovdje, tu smo se osjećale kao prave frajerice. Ana je učila noću, ja danju, a u međuvremenu je stan zahvaljujući svojoj dobroj poziciji bio usputna stanica za raznorazne likove i prijatelje iz studentskog doba, poprište ponekog tuluma, večere…

Drugi put, nije bilo slučajno.

Na zimu 1998-e vratila sam se u četvrt kao ponosna vlasnica svoje prve nekretnine na kredit, zajedno sa suprugom Bojanom i jednogodišnjim sinom Lovrom. Još sad se sjećam kako u stanu bez namještaja, u mraku, sjedimo na podu i gledamo Titanic… Stan je bio u Martićevoj, a izabrali smo ga iz čitavog niza razloga. Kvart je bio drag i Bojanu i meni, njemu zbog toga što je u ovom kvartu živio i dosad, meni jer sam tu provela najbolji dio studentskih dana i jer sam tu upoznala njega. U našoj blizini žive: moja najbolja prijateljica (a sada već kuma), moja svekrva tj. Bojanova mama, moja sestra i Bojanov brat. Posao je blizu, ne palimo auto svaki dan, do posla šećemo… Kvart je pretežno stambeni, ali ipak dovoljno živahan, nije spavaonica. Ja se tu osjećam kao doma, što znači kao u Petrinji gdje sam odrasla u centru, na pet minuta pješice od svega bitnog. U Martićevoj se radi otprilike o tri do trinaest minuta do placa, kina, kazališta, izložbi, DAZ-a, škole, vrtića, igrališta, dječjeg dispanzera, parka, malo većeg parka…

Treći put, ni slučajno nije bilo slučajno.

Samo se malo pomičemo s istočnog dijela ulice na zapadni i hvatamo pogled na grad sa sedmog kata. Već mi se jako, baš jako sviđa ovdje, toliko jako da ako sam u Zagrebu, onda sam tu, nikako u nekom drugom kvartu. Naime, svi roditelji koji imaju djecu u vrtiću i školi, i svi šetači pasa koji vise po parkovima jako dobro znaju da se na tim mjestima ne događaju samo prijateljstva između djece i životinja, nego čvrsta i dugotrajna prijateljstva između roditelja djeteta i/ili vlasnika životinje. A ja spadam u obje kategorije. Kako su i škola i vrtić i parkić (ili skulić, kako ga je zvalo društvo mog sina) u kvartu, tako su i roditelji i šetači koje skupite po putu tijekom godina odrastanja i šetanja također u kvartu. I tako, postoji čitava jedna povijest kišnih poslijepodneva gdje se klinci igraju a roditelji hengaju (satima), povijest ljetnih večerica na balkonima i terasama, kasnije i niz zajedničkih putovanja i još puno toga… Skupi se čitav jedan mali mikrokozmos!

Zora SB 02

Zorina svakodnevnica u kvartu ispunjena je najrazličitijim sadržajima, a pripovijedajući o svojim malim ritualima ne krije zadovoljstvo što joj neposredno životno okruženje pruža tako mnogo.

Z.S.B.: Kako cijeli dan provodim u birou (koji je također u kvartu — trudim se ne gubiti vrijeme na transport), jutro, predvečer i večer trenuci su kad volim kvart. Jutra su rezervirana za Bojana i mene, najbolju kavu, fino pecivo i novine na našem omiljenom mjestu (koje vam neću otkriti). Predvečerja su najljepša, naročito kad je sunčano i toplo, zeleno i žuto u Martićevoj. Krenem doma iz biroa, prvi put zastanem u Zlatnoj školjci s Anom i Silvanom, pozdravim Dadu koji projuri na biciklu, zatim popijem espresso u Remyu s Radanom i Goranom, potom s drugom Anom popijem čašu finog vina u Divasu, a kad je stvarno dobar dan, još jednu s Mirnom u Mojou. Potom odvedem Ogija do džamije gdje naletim na Arijanu s Pakom, pa padne još jedna kava. Kad smognem volje zaletim se na vježbanje kod Tamare gdje je uvijek gužva i hrpa dragih žena. Ponekad se zaletim do profesorice Fröbe u Klasičnu gimnaziju da opravdam izostanke. Ponekad s Bojanom završim dan u Malom baru kod Ane, na tempuri ili nečem drugom slasnom. Ponekad navečer, Berni s kata ispod pozove nas k sebi na loggiu, gdje ima zbirku različitih roštilja i napu montiranu na strop od loggie pa pripremi pulled pork! Sad kad sam to tako ispričala, ispada da ovdje samo jedemo, pijemo i zafrkavamo se, a zapravo nije tako, nego uglavnom pričamo o arhitekturi i dizajnu, jasno!

Pretpostavljam da je slično i u nekim drugim četvrtima, ali ovo je svakako četvrt gdje starinsko “susjed” ima svoje originalno značenje, malko osuvremenjeno novim načinima druženja i suživota. Tu su sada osim svih onih prije nabrojanih i moje nove prijateljice, moj zubar, moja bivša šogorica, moj veliki nećak, moj omiljeni konobar. Tu se više ne osjećam kao kod kuće, tu jesam kod kuće!

 

 

 
 

POVEZANO

PULS*AR

PULS*AR je osnovan u prosincu 2013. godine, kao nova postava etabliranih arhitekata s velikim iskustvom stečenim kroz individualnu profesionalnu karijeru od gotovo dvadeset godina. Uz njihovo zajedničko djelovanje vezan je širok raspon različitih koncepata, dizajna i realizacija projekata, čime su zaslužili brojne međunarodne nagrade i priznanja.

Program bar

Bar Program smjestio se u prostoru bivšeg šarmantnog bistroa Divas. Saša Žerajić, nezaobilazno i omiljeno lice Divasa, koji je ondje radio od otvaranja, odlučio je u istom prostoru realizirati vlastiti koncept.

Atelier Ane Barbić Katičić

Ana Barbić Katičić kontinuirano, 15-ak godina (od završetka studija na Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu), samostalno i skupno izlaže u Hrvatskoj i inozemstvu (Francuska, Belgija, Izrael). Do sada je izlagala 20-ak puta samostalno.

Dom sindikata grafičara

Sindikat grafičke i nakladničke djelatnosti Hrvatske je sa svojih 147 godina neprekidnog rada najstariji sindikat u Hrvatskoj, ali i šire, osnovan kao Hrvatsko tipografičko društvo.

Kreativni centar Ledana

Unutrašnjost bloka u Bauerovoj 19 jedan je od primjera dugogodišnjeg nastojanja za očuvanjem bivšeg industrijskog kompleksa tvornice leda kao prostora od javnog značaja, a protiv pokušaja njegove privatizacije.