Bilo da impozantnu zgradu usred Trga žrtava fašizma zovemo Dom Hrvatskog društva likovnih umjetnika, Meštrovićev paviljon ili Džamija, riječ je o jednom od najprepoznatljivijih arhitektonskih simbola Zagreba.
Meštrovićev paviljon je spomenik bogate i vrlo turbulentne povijesti, koji je s promjenama političkih režima redovito mijenjao i svoju funkciju. Ovo reprezentativno zdanje svaka vlast je htjela pošto-poto iskoristiti za svoje ciljeve. Zgrada je podizana od 1933. do 1938. prema idejnoj skici slavnog kipara Ivana Meštrovića, dok su arhitektonske planove izradili H. Bilinić i L. Horvat. Izvorna namjena zgrade bila je da istodobno bude spomenik jugoslavenskom kralju Petru I. Velikom Osloboditelju i Dom likovnih umjetnosti, no već su je tada kolokvijalno zvali Meštrovićev paviljon prema njezinom stvaraocu. Već 1941. godine, s dolaskom Drugog svjetskog rata u regiju i proglašenjem kvislinške NDH, zgrada mijenja funkciju i postaje gradska džamija. Oko nje se grade tri ogromna minareta i temeljito se preuređuje interijer.
Iako je zgrada kao džamija zaživjela tek 1944., a to je prestala biti već 1945., u lokalnom žargonu je ostala tako upamćena do dana današnjeg, pa ju gotovo svi Zagrepčani zovu upravo Džamijom. U doba socijalističke Jugoslavije, Džamija je postala prvo Muzej narodnog oslobođenja, a potom Muzej narodne revolucije. Interijer je ponovno sustavno preuređen, ovaj put prema projektu arhitekta Vjenceslava Richtera. Naposljetku, godine 1993. zgradi je vraćena njena izvorna namjena, kao i staro službeno ime zagrebačkog Doma hrvatskih likovnih umjetnika. Sveobuhvatna obnova i restauracija zgrade odvijala se od 2001. do 2006. godine.
