“Nit vodilja pri uređenju lokala mi je da gosti moraju pomisliti da sam potrošio 100 kn, a potrošio sam, recimo, duplo više. Na prvu se ne smije vidjeti da je u uređenje uložen značajan novac, jer ništa u interijeru ne blješti. Uvijek sam radio po svom.”

Kasim Čorić jedan je od ugostiteljskih starosjedioca Martićeve, a kafić Divas koji je pokrenuo zajedno sa sestrom Kismetom jedna je od središnjih točki kvarta. Popularno okupljalište gostiju najrazličitijeg profila već godinama privlači podjednako građane i turiste, zahvaljujući kako dobroj ponudi pića, tako i maštovitom i nepretencioznom interijeru koji u početku nije ličio na ništa drugo u Zagrebu. Prošle godine Kasim se “osamostalio” te uz kafić otvorio i bistro Divas svega par desetaka metara dalje, odmah pored Bookse, i vrlo brzo zasjeo na gastronomsku mapu grada zbog raznovrsnih i ukusnih menija, ali i (ponovno) nekonvencionalnog ambijenta u kojem se, među ostalim, periodično izmjenjuju radovi zanimljivih suvremenih umjetnika/ica. Spoj gastronomije, domaće atmosfere i probranih izražaja kulture očito je dobitna kombinacija, stoga ne čudi što je i bistro pronašao svoju stalnu publiku. U želji da bolje upoznamo osobu koja stoji iza ove dugotrajne i uspješne ugostiteljske priče, jednog prijepodneva popili smo kavu s Kasimom.

Kasim Čorić: Sestra i ja prvo smo pokrenuli butik Divas prije šest-sedam godina, dok u Martićevoj još nikog nije bilo od sadašnje ekipe, osim Bookse. Mi smo tu došli među prvima. Ljudi su nam se smijali, snebivali se; kao, što ćete tamo, među autodijelovima, ćevabdžijama… Međutim, možeš svugdje stvoriti posla, ako imaš ono nešto. Ljudi će te prepoznati i pronaći ako si barem malo drugačiji, to je moje mišljenje. Ipak, poslovanje s butikom izgubilo je smisao kad je došla kriza, jer je logično da se u krizi svi prvo odriču luksuza. Auti, nakit, odjeća… Bez toga se može živjeti. Ne znajući pravo što bismo, naposljetku smo se odlučili posvetiti ugostiteljstvu i otvorili smo kafić Divas.

Štogod radiš, to ti se mora sviđati, ako si uspiješ tako narihtati život, to je to. Treba se stalno truditi da ti u životu bude lijepo. Ako ti je tlaka ići na posao, j*****. Ako je meni lijepo u prostoru koji stvaram, bit će i drugima, oni će to prepoznati. A da sam drugačiji, jesam. Ja drugačije gledam na svijet — nit vodilja pri uređenju lokala mi je da gosti moraju pomisliti da sam potrošio 100 kn, a potrošio sam, recimo, duplo više. Na prvu se ne smije vidjeti da je u uređenje uložen značajan novac, jer ništa u interijeru ne blješti. Uvijek sam radio po svom.

Sve interijere mojih lokala krasio je kič, moja najveća ljubav. Ja kič svjesno obožavam, i to zato što ljudi najčešće ne shvaćaju da je nešto kičasto, ali svejedno drže da su kič i trash najveća zla ovoga svijeta. Bilo što da radim, kič je stalno prisutan. Pri uređenju kafića imalo smo puno problema, no koristili smo sve što su ljudi inače bacali. Mislim da smo prvi u Zagrebu stavili daske na betonski zid, pa je došao jedan pametni uvjeren da smo time zaštitili zid jer ćemo oko njega nešto raditi. Rekoh mu — da, baš smo to napravili. Svaki luster bio je drugačiji, farbao sam ih u rozo jer su svugdje drugdje bijeli, a bijela je tako dosadna. Npr. kuhinja mora biti bijela ili crna. Ma nemoj mi reć’?!

Okrenuo sam se hrani i otvorio bistro Divas jer mi je to predstavljalo izazov. Hrana je puno, puno duži put od kafića, tu treba biti jako uporan i držati se svoje osnovne misli, ništa u hodu mijenjati. Upornost ili ništa od svega. U svom bistrou ja sve radim. Najjače mi je kad netko kaže — ja sam zadužen za PR. Ma nemoj, a za kaj si još zadužen? Hoćeš uzeti metlu u ruke? Nije mi problem ribati kuhinju, prati tanjure i podove, ići u nabavu… Nema posla koji ovdje ne bih radio.

Dolaze nam različiti ljudi, odasvuda, no uvijek postoji prirodni filter publike. Ulaze ljudi koje zanima nešto novo, koji kuže ovaj filing. Sve je to majka priroda narihtala. Naravno, svi su dobrodošli. Ovo je najljepši dio Martićeve, ali ne bih volio da postane nova Tkalčićeva ili Cvjetni trg, da bude prekomercijalan. Neka sve ide korak po korak. Ima tu mnogo potencijala, ovdje boravi ili radi jako puno arhitekata, dizajnera, kulturnjaka… No, stalno je problem taj prokleti novac. Ne vjerujem da će doći do trenutnog procvata kvarta, do renesanse, da će ovdje preko noći hodati kolone ljudi. Neće sigurno. Ali da će nešto biti, hoće.

Ugostiteljstvo je ovdje uvijek prolazilo, skupa s frizerajima. Frizeri i ugostitelji idu ruku pod ruku. Neki lokali promijenili su ne znam ni sam koliko vlasnika, npr. nekadašnja Mala Venecija. Nije to lako, baviti se ugostiteljstvom. No, nije dovoljno samo otvoriti kafić, treba smisliti nekakav sadržaj. Najsigurnije je i najljepše biti bez ikakve odgovornosti, ali to nije sloboda. Ovo jest, a sloboda najviše košta. Ljudi misle — joj, pa kaj je ovo. Čim stojiš iza nečega, čim želiš biti drugačiji, to košta. To je neminovno.