“U dvorištu gdje se nalazi moj atelier Owl žive razne djelatnosti — biciklo-popravljaonica, arhitektonski biro, izrada pečata, bravarija, kafić… To je zajednica koja potiče na rad i pruža mi osjećaj povezanosti.”
Lidia Boševski je renomirana hrvatska likovna umjetnica srednje generacije, koja radi u rasponu od slikarstva i grafike do keramike i produkt dizajna. Obrazovala se u Školi primijenjenih umjetnosti u Zagrebu, te na Tekstilno-tehnološkom fakultetu u Zagrebu, gdje je diplomirala dizajn tekstila i odjeće 1984. Prvu fazu njezinog stvaralaštva obilježila je intenzivna slikarska i grafička aktivnost, dok se dvijetisućitih godina posvetila i produkt dizajnu, radeći prvenstveno s keramikom, ali i drugim materijalima.
Zajedno sa suprugom Zoranom Boševskim 2005. je otvorila samostalni atelier Owl u Vlaškoj ulici, gdje se posjetitelji mogu pobliže upoznati s njezinim predmetima i promatrati kako nastaju. U dizajnu, Lidiju Boševski inspirira istraživanje prirodnih formi i fenomena, kao i odnos između materije i vremena. Uspjeli smo ju nakratko uhvatiti da bismo saznali kako njen radni prostor i njegova pozicija u gradu utječnu na njezin rad i svakodnevnicu.
Lidia Boševski: Mjesto gdje ću živjeti, u Voćarskom naselju iznad Vlaške ulice, odabrala sam svjesno zbog lijepog zelenog pojasa i intimne atmosfere malog naselja u centru grada. Potraga za atelierom u blizini bila je logičan slijed, a važni detalji u odabiru bili su povučen i miran kutak, živ u smislu radne atmosfere. Ova četvrt, Vlaška ulica i okolica Martićeve, dio je centra grada koji živi svoj život, intimniji od samog središta.
Početak stare Vlaške, koja u detaljima čuva nekadašnji duh grada i park Ribnjak, koji nas spaja s Gornjim gradom, polazne su točke četvrti i neka od njenih prepoznatljivih obilježja. U dvorištu Vlaške 81a, gdje se nalazi moj atelier Owl, žive razne djelatnosti — biciklo-popravljaonica, arhitektonski biro, izrada pečata, bravarija, kafić, cattering, razni tečajevi u udruzi Transplant… To je zajednica koja potiče na rad i pruža mi osjećaj povezanosti.
Svakog jutra uživam u šetnji od Voćarskog naselja do ateliera, jer mi dan počinje u prirodi zahvaljujući dragocjenoj šumici koja se proteže sve do Šalate. U Vlaškoj ponekad skrenem do delikatesa Ivić po kiflicu ili pitu, ili pak do Juice boxa po svježe cijeđeni sok. Kavu obavezno pijem u kafiću Franjo u dvorištu ateliera, tamo svi mi susjedi iz dvorišta obavezno malo popričamo prije nego što počnemo raditi.
Općenito, lijepo je što se festival dizajna Dan D počeo održavati u napuštenoj zgradi bivše vojne bolnice u Vlaškoj, budući da je riječ o prostoru s velikim potencijalom, a i mladi su kreativci počeli oslikavati zidove nedovršene garaže u susjedstvu i tako privukli turiste-fotografe u taj kutak, tik do Ateliera Džamonja.
U Zagrebu živi i radi još mnogo umjetnika, dizajnera i malih manufaktura koji nemaju svoj radni prostor, a tu je još više neiskorištenih dvorišnih prostora. Otvoreni atelieri, multifunkcionalni kulturni centri, manufakture za stare i nove zanate… Mislim da je to smjer u kojem bi se kvart i grad mogli oplemenjivati i razvijati, jer takve intimne jedinice čine stvaran život grada.
