“Neovisno o tome tko je ovdje stanovao, kultura ovog predjela oduvijek je bila građanska, što je izravna posljedica prirode stambenih blokova kao jedne od ultimativnih urbanih formi. Ona generira gustoću svakodnevnih zbivanja.”

Arhitekti i životni suputnici Tanja Grozdanić Begović i Saša Begović dvoje su od četvero osnivača i partnera u 3LHD-u (uz Silvija Novaka i Marka Dabrovića), jednom od najpoznatijih, najaktivnijih, ali i najvećih arhitektonskih studija u Hrvatskoj i regiji. Diplomirali su na Arhitektonskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu, a zajedno rade od 1994. Iz njihovog portfelja značajnih realizacija zaista je teško pojedine izdvojiti, no valja spomenuti da je studio 3LHD radio na tako važnim projektima kao što su obnova i revitalizacija splitske Rive, Hotel Lone u Rovinju, Brod / La nave: hrvatski ploveći paviljon na Venecijanskom bijenalu, itd…

Svoj dosadašnji rad predstavili su prošle godine na opsežnoj izložbi 3LHD: Interakcije u zagrebačkom Muzeju suvremene umjetnosti. Tanju i Sašu posjetili smo rano jednog jutra u njihovom stanu u Vitićevom kompleksu u Laginjinoj, kako bismo porazgovarali o genezi i razvoju kvarta s ljudima kojima je to profesija — vrsnim arhitektima.

Tanja G. Begović: Nismo svjesno odlučili živjeti u ovom kvartu. Prije desetak godina bili smo u potrazi za stanom, no jesmo gravitirali prema ovom području. Zapravo, započeli smo tražiti od Maksimira, htjeli smo boraviti u takvom, zelenijem okruženju, a ovaj stan se jednog dana samo pojavio u oglasniku. Nismo ni znali da se radi o Vitićevom neboderu, tek kad smo se nacrtali na adresi skužili smo da je to to. Stan je tada bio u jako lošem stanju, bio je vrlo tmuran i sve skupa nije slutilo na dobro. No, kad smo ušli unutra, osjetili smo velik potencijal, što bismo sve iz stana mogli dobiti. Budući da smo tada već imali drugo dijete, doduše maleno, trebao nam je veći prostor. Shvatili smo da se ovaj stan, u biti dvosoban, može jednostavno pretvoriti u trosobni i naposljetku se sve sretno poklopilo. Naime, u ovoj zgradi na svakoj etaži postoji ukupno pet stanova raznih kvadratura: od 30m2 do 90m2.

Saša Begović: Cijeli Vitićev kompleks, nekoć stambeni blok Narodne banke, posjeduje tri zgrade — trokatnicu, četverokatnicu i neboder. Jedino su u ovoj zgradi stanovi nešto veći, dok u drugoj i neboderu ne prelaze šezdesetak kvadrata.

T.G.B.: Tlocrt zgrade načinjen je od jednog konstruktivnog modula koji se izmjenjuje, a naš stan sastavljen je od dva takva modula. Ljepota ove arhitekture upravo je u njenoj bilateralnosti, te činjenici da zahvaljujući galeriji imamo izravan odnos s vanjskim prostorom, s eksterijerom. Rabimo ju gotovo kao produžetak stana, dok balkon koji smo zatekli kao zimski vrt u vrijeme useljenja tako i koristimo.

S.B.: Princip stanovanja s galerijom uvijek je na neki način kolektivan. Čim projektirate galeriju, a sve tri zgrade u Vitićevom kompleksu ju imaju, neminovno dolazi do intenzivnije interakcije između stanara. Susrećemo se sa susjedima na dnevnoj bazi, svi se više-manje poznajemo, znali smo se i družiti… Međutim, ta komunikacija je uvijek sporadična. Ipak, modernistički duh svakako postoji — riječ je o određenoj eleganciji življenja, o cjelovitosti prostora koja određuje raspored soba, a ne obrnuto. Baš stoga je takva tipologija stanovanja izuzetno zanimljiva. Na vrhu nebodera postoji terasa namijenjena druženju stanara, koja će sada također biti obnovljena. Našoj međusobnoj socijalizaciji doprinijelo bi i to što s galerija puca pogled na zajednički vrt u bloku, no taj prostor godinama nije bio aktivan zbog nemara i lošeg održavanja.

Oduvijek je bilo jasno da je ovaj kompleks od posebnog interesa i značaja, a također je činjenica da takvih projekata u nas nije puno realizirano. Mislim da je prolongiranje njegove obnove ovisilo prvenstveno o novcu, tj. nedostatku istog. Nas dvoje smo članovi komisije za praćenje obnove, pa ćemo vidjeti kako će to ići… Dosad smo bili skeptici, a sad smo veliki optimisti.

— Zanimalo nas je i kako Tanja i Saša kao arhitekti objašnjavaju postupne promjene koje su zahvatile kvart posljednjih godina.

T.G.B.: Lokacija kvarta idealna je za ovakav smjer razvoja. Riječ je o radijusu unutar kojeg smo na desetak minuta od najljepšeg parka u Zagrebu — Maksimira, te jednako blizu samom centru grada, pa se može reći da je centar zapravo ovdje. Sve je nadohvat ruke, tu je i tržnica, malo dalje i druga, a samim time imamo sve. To je egzistencijalna platforma s koje počinje sve ostalo. K tome, ovdje je jednostavno bilo i još uvijek ima mnogo neiskorištenog gradskog prostora kojim je trebalo ovladati, što je sigurno jedan od razloga nicanja novih sadržaja. Činjenica je da se unazad otprilike pet godina kvart počeo naglo razvijati.

S.B.: Mislim da je taj proces potpuno logičan. Promatrajući postanak ovog kvarta, njegova moderna energija seže do 30-ih godina, sigurno najboljeg perioda urbanog širenja Zagreba još od nastanka Lenuzzijeve potkove, centralnog gradskog prostora. Širenje se odvijalo s određenom građanskom sviješću, u doba koje je ovdje bilo vrlo kvalitetno u svakom aspektu — ekonomskom, industrijskom, kulturnom… U modernističkoj blokovskoj matrici grada izgrađenoj poslije Drugog svjetskog rata, 50-ih i 60-ih godina, još uvijek se čuje eho 30-ih… Tada je izgrađen i dovršen urbani predio sve do Maksimira, gdje su građeni vrlo kvalitetni stambeni blokovi, s promišljenim dimenzijama, sa svojom kritičnom masom i gustoćom, koji nisu provincijski preniski i k tome su puni fantastičnih stanova.

Neovisno o tome tko je ovdje stanovao, kultura ovog predjela oduvijek je bila građanska, što je izravna posljedica prirode stambenih blokova kao jedne od ultimativnih urbanih formi. Ona generira okupljanje svih mogućih sadržaja i gustoću svakodnevnih zbivanja. Privremena zapuštenost ove četvrti možda je bila posljedica nepotrebnog i neopreznog preuzimanja američkog modela širenja gradova po njihovim rubovima, dok je proces koji se sada događa svojevrsni eho povratka. Sad ponovo shvaćamo da kvart ima sve, ali oduvijek je imao.

Bilo bi sjajno kad bi mali obrtnici i trgovci u kvartu mogli opstati i razvijati se… Grad bi im trebao omogućiti korištenje praznih prostora uz malu ili nikakvu naknadu barem prvih par godina, dok njihov posao ne stane na noge. Neki dan sam otkrio malu krojačnicu u Lopašićevoj i potpuno se oduševio. Takvi obrtnici trebali bi plaćati samo režije dok im posao ne krene, a nakon tri-četiri godine najmodavcu (Gradu) podastrijeti račune i ako su počeli zarađivati, tek tada bi trebali plaćati najam. Takva praksa postoji u svim europskim gradovima — u Zürichu, Grazu, Beču… Samo je bitno da se prostor održava. Takve aktivnosti moraju se podupirati i očuvati.